piše: Dragica Trumbetaš
Čime započeti priču u tako teškim trenucima, za sve, kada je zaraženih sve više, kada su mjere sve jače, kada je i umrlih sve više,a da ne bude turobna, puna očaja i bez nade.
Možemo mi slušati pola dana, što sve poduzima stožer, no opaki virus pronalazi put.
Svi preminuli osim, eventualno prvog, nisu bili sudionici aktivnog života, nisu priređivali partie, niti glamurozna proslave rođendana, a niti su bili radno aktivni a ipak su žrtve. Za analize će biti vremena, ako bude volje i interesa, o tome možemo kasnije.
No što učiniti sada i što učiniti poslije da ne poumiremo od gladi, kako promijeniti svijest i otvoriti oči?
Pljušte ideje sa svih strana. Naš ministar Marić ima ideju popraćenu riječju: UPOGONITI” mirovinske fondove.
Taj čovjek, ministar je četvrtu godinu i do sada nije “upogonio” niti jednu kunu svog toliko hvaljenog rasta BDP, povoljnih financijskih kretanja, ništa novo nije upogonio u gospodarstvu.
Nastavio je puniti rupe bez dna, opraštati porezne dugove bogatašima, trošio novce mirovinskih fondova za spašavanje Agrokora.
Mirovinski fondovi potpuno osiromašeni, ogoljeni, prijeti im potpuni krah, obogaćeni mnogim korisnicima, koji nemaju ni radnog staža, ni uplate. Taj veliki lijepi crni konj, kojeg smo naslijedili iz bivše države, postao je umorna, bolesna raga, koju bi ministar opet upregnuo da ore naša zapuštena polja.
Polja su nam zapuštena, također, radi isto tako lijepih ideja, i prijašnjih ministara poljoprivrede svih dosadašnjih vlada. I oni su imali sjajne ideje, izdvajali su ogromne novce u poljoprivredu, ali uz dozu, sve i svugdje prisutne korupcije, koja se kod nas, dodaje kao i začin na jelo.
Poticaji su se dijelili ljudima koji nikada nisu obukli gumene čizme, koji su o poljoprivrednim problemima na TV pričali s nataknutim sunčanim od naočalama, od 500 eura na vrh čela, skupocjenim satom, ala Sanader, na ruci. Obično bi oni, tražili još poticaja, još novaca poreznih obveznika, a jednostavan poljoprivrednik, koji je svoje imanje nasljedio od svog oca, hranio njime svoju porodicu, školovao svoju djecu i dalje nije mogao dobiti ništa, jer mu je zemlja rascjepkana, jer su propisi dizajnirani za velike igrače, one s naočalama.
Kada pogledamo malo dalje u povijest, vidimo da je poljoprivreda bila uvijek jako rizično zanimanje, koja je također, pokrenula velike migracije stanovništva. Pojavom peronospore raselili su se naši otoci a pojavom krumpirove zlatice i velika zemlja poput Irske.
U novije vrijeme u našim su se krajevima stimulirale i sadile plantaže, nekih sorti voćaka, obećavan je siguran otkup, koji taman kada je voćka postala rodna, postao sve, samo ne siguran. Posječene su mnoge plantaže višanja, breskvi a u zadnje vrijeme i mandarina. Najnoviji primjer je smilje, biljka koja je imala nekoliko hit sezona, namamila ljude da ju posade, a sada potražnja za njom prestala.
Obrađivati zemlju je borba koja se bodi sa svim vremenskim prilikama i neprilikama, brojni su to izazovi i stihijski ići u to bez poštivanja veličine i snage prirode, unaprijed je izgubljena bitka.
Posegnuti zato treba dalje u prošlost, zanemariti sva ta tehnološka unapređenja i vidjeti što raste i uspjeva u našim krajevima, bez tehnoloških čuda, bez velikih zagađenja tla.
Svakako jedna od biljaka koja bi mogla pomoći i povući Hrvatsku naprijed, jest industrijska konoplja. Biljka koja je iskoristiva 100% biljka za koju postoji potražnja i biljka koja se da prodati.
Danas raditi, proizvoditi hranu za samo naše tržište, također je utopija, jer i sada kada je Italija u najvećoj krizi, ikad zabilježenoj, naše su trgovine pune njihovog voća i povrća. Pored toliko bolesnih ljudi, oni beru i pakiraju i izvoze hranu. Tako će i ostati poslije krize, jer imaju bolju klimu, jer su ulagali u navodnjavanje, jer su mislili, bolje od nas.
Nikakva zabrana uvoza, to više ne može spriječiti, naša proizvodnja je skuplja, iziskuje veće cijene, koje Hrvati do sada nisu mogli platiti, a teško da će moći u dogledno vrijeme.Moglo bi nam se desiti da proizvodimo nešto što ne možemo prodati, a da nam ljudi budu gladni.
Veliki je to izazov, trebamo li u to ići s ljudima, koji do sada nisu imali nikakav interes, za bilo kakvu proizvodnju, stvarne i odlučne želje da naprave reda, već su sve svoje znanje i potencijale usmjerili na turizam, veliku kravu muzaru, koja je iznenada krepala. Umjesto apartmana za odmor, trebamo graditi sisteme za navodnjavanje, uposliti silne bagere koji po gradovima grade centre za rekreaciju, betoniraju polja za šetnju, ceste koje ne vode nikuda.
No, prije svega moramo pojednostaviti razne procedure, čovjek koji želi raditi, saditi proizvoditi, u svakoj kancelariji mora biti dočekan kao Kralj
Administracija jednom zauvijek mora biti u službi čovjeka, do sada je čovjek bio pokorni sluga administracije.
Naprijed se može i mora, hoćemo li znati ili ćemo se i dalje igrati potezanja užeta, tako da na jedan kraj stavimo one koji bi kruha bez rada, a na drugi kraj one koji bi zapeli i radili, ovisi o onima koji gospodare igrom. Do sada to nisu znali, zašto vjerovati da će znati sada?
Uposliti sve one koji su do sada zagovarali podizanje žičane ograde na našim granicama, sada su ostali trajno bez posla, ljudi ne dolaze, ne prolaze, samo virus pronalazi put, bolest je podigla granice, čvršće od bilo kakve žičane ograde. Oni koji su izdavali vize za putovanja ovdje ili ondje, sada izdaju propusnice za putovanja iz Zeline u Zagreb, iz Krapine u Zabok. Prekooceanski letovi i biznis klasa, dulje će vrijeme biti na čekanju.
Sve se promijenilo, možda sada spoznamo vrijednost svake poslovice, koji su nam ostavili naši preci u nasljeđe, jedna od tih je i ona:
NE POŽELI NIKOME, ONO ŠTO NE ŽELIŠ, DA SE TEBI DESI!!!
Mi umirovljenici u Hrvatskoj, samo možemo izgubiti i život, sve ostalo smo davno izgubili, njega ne damo, za njega ćemo se izboriti načinom života koji su nam nametnuli puno prije pandemije. Boravak u svom domu, kupovati nemamo s čime, slaviti nemamo s kim, jedino fali slobodna šetnja, no i to će jednom proći.
Danas trebamo pronaći vrata, koja se odškrinu, kada se svi drugi izlazi zatvore. Ona su tu, samo ih trebamo pronaći.