Slavica Sarkotić
Ne dam ovo svoje Proljeće
Proljeće koje uvijek pišem velikim slovom
Kao Sunce, kao Majka, kao Mjesec, kao Voda
Ovo Proljeće koje me zove u voćnjak, u šumu
Ovo koje mi pokazuje svoje lice
Žuto od maslačaka, ljubičasto od jorgovana
I zeleno od djeteline
Ne dam ovo svoje Proljeće
Koje se pjevom ptica otima lošim vijestima
Koje plovi s oblacima paperjastim
i bijelim poput malene janjadi
I crta čudesne oblike ponad moje kuće
Ne dam ovo moje Proljeće
Ono me podiže ujutro kad teško otvaram oči
i poželim da je ovo vrijeme bez zagrljaja samo san
Kad se poželim sakriti u onaj drugi san,
u san prepun zagrljaja, osmijeha i radosti
Ono mi daje snage da ustanem i obučem šarenu bluzu
kakvu inače ne nosim
Ono me tjera da stanem pred zrcalo
Mahnem svojim zabrinutim očima i obučem osmijeh na lice
Ono me potiče da radim svakodnevne poslove
kao u vrijeme kad nije bilo straha od korone
i pokreće moje ruke i noge i onda kad se njima ništa ne da
I kad se glavi čini da je sve besmisleno
Ne dam ovo svoje Proljeće
Ne samo zato jer imam prilično godina
I ne znam koliko Proljeća mi je još ostalo
kako bih mogla uživati u njima
Ne samo zato jer ne smijem ostaviti ovo Proljeće
da čeka na moj izlazak iz kuće
Ne samo zato jer je Proljeće moje najmilije doba
Ne samo zato jer živim u zemlji koja ima najljepša Proljeća
Ne samo zato jer bi bio grijeh ne odazvati se Proljeću
i izaći barem do ograde dvorišta
jer oduvijek je to dvorište moj kutak raja i meni dovoljno
U njemu imam sve, nedostaju jedino zagrljaji
onih koji su mi sada daleko
Naprosto, ne dam nikome da mi otme ovo moje Proljeće
Ne dam!!!
8.travnja 2020.