Igor Divković
Krenimo ispočetka
Stvorimo novi
ljubavni (sve)mir,
dična Marijo,
krenimo ispočetka.
Novi dan je,
pred nama,
Marijo,
sam sam
i ti si sama.
Držiš mačetu,
dična Marijo,
sjekiru,
sve što može
odsjeći glavu.
Ja zube sam
na te’ iskezio,
ja bih te papao,
ja bih te mezio.
I tako dalje,
dična Marijo,
neću se ljutiti,
ti se ne pjeni.
Stvorimo novo
sunce, Marijo,
maknimo oblak
što ga sjeni.
Pusti me,
unutra,
Marijo,
da uđem,
izađem van.
Umorit ću se,
pritom, Marijo,
shrvati će me
san.
Naška hedona
Obilaziš oko mog Kunišćaka
kao kiša oko Kragujevca.
Zviždućeš, pritom, bezbrižno,
ptico pjevico Slavujevca.
Kružiš oko mog Okrugljaka
kao mačkica oko vruće kaše.
Skakućeš, pritom, vragolasto,
bambi košuto Košutnjaka.
Lomiš se oko naklonosti Lotršćaku,
uživaš, kao bubreg u loju,
podari mi pogled, riječ koju,
prpošna Medejo Medvešćaka.
I tako dalje, sva si bliža
i, u tom ozračju, dalja sva jesi,
ti, za glavu od drugih niža,
u srcu me svome ponesi.
Zenica u zjeni
Bosnom bauk kruži,
Bosnom belaj leti,
magla, memla, dim,
kud će Bosna s tim?
Nad Maglajem magla.
Nad Nemilom dim.
Nad Fojnicom fama.
Nad Travnikom tama.
Nad Travnikom tama.
Nad Kreševom krama.
Slan je Tuzli zrak.
Mrkonjiću mrak.
Nad Saraj’vom mrači,
magla Mostar tlači,
oblak moči Foču,
memli u Glamoču.
Bosnom belaj kruži;
vjerno li joj služi,
magla, memla, dim,
nikad, nikud, s tim!