tekst: Verica Jačmenica-Jazbec
U krugu mojih poznanika nalaze se i dva gospodina, Adam i Viktor. Oni su istoga zvanja i približne dobi, između 70 i 80 godina.
Adam je stariji, umirovljen je zbog svojega dovršenoga radnoga staža. Viktor se za dom odlučio zbog iznenadnoga neobičnoga spleta životnih okolnosti.
S obojicom sam više desetljeća u prijateljskim odnosima. Znala sam ih posjetiti u Domu umirovljenika kad bih se zatekla u obližnjemu gradu.
Obojica su zemljaci – zavičajnici, završili istu gimnaziju i isti fakultet. Živjeli su i radili u svomu zavičaju, na udaljenosti od desetak kilometara. Obojica su vedre naravi, srdačni, druželjubivi, s velikim krugom prijatelja. Kod njih veoma cijenim njihov vrlo lijepi i topli odnos prema djeci; kako prema djeci u njihovoj široj obitelji, tako i prema djeci koju slučajno upoznaju u raznim životnim situacijama. Budući sam liječnica za djecu, ljudi koji vole djecu osobito su prirasli mojemu srcu.
Adam je sklon peru, pisanju, čitanju, knjigama, uranjanju u dubinu misli, u meditaciju. U mladosti smo ga čak u šali nazivali mudrim Adamom. Obojica vole putovanja, vole širiti svoje emocionalne i intelektualne horizonte. Cijenim ih kao zrele, iskusne i pametne celibatarce, posvećene i odane svomu životnomu poslanju.
Dom u kojemu sada žive nalazi se u lijepom gradu, blizu njihova zavičaja. Kad se još gradio taj dom, bila sam poslovno češće u tomu gradu. Poznavala sam se sa medicinskim sestrama koje su ga u početku vodile. To je ustanova u kojoj je sve izvrsno sređeno, funkcionalno, prostrano, svjetlo i čisto, prilagođeno i izvrsno organizirano. Znam da i Adam i Viktor imaju prikladan smještaj, kvalitetnu njegu i medicinski nadzor.
Nedavno sam imala dvosatnu stanku između dva posla u tomu gradu. Slobodno vrijeme naumila sam iskoristiti da ih posjetim. Uz neizostavne vrećice s desetak mandarina i nekoliko pakovanja aromatičnih čajeva, nađem se na portirnici doma. Poznajem gospođu u prijemnom uredu i kažem joj da imam dva dogovorena posjeta. Ona me ljubazno uputi k Adamu na prvi kat u apartman 16, te k Viktoru na drugi kat u apartman 26. Zaključim kako su njihovi apartmani jedan iznad drugoga, dakle identični, okrenuti jugu, s balkonom, s lijepim pogledom na grad, a povučeni od prometne ulice.
I evo mene, kuc-kuc, k Adamu. Uz široki zagrljaj njegovih dugih ruku i par prikladnih riječi dobrodošlice, ja se već smještam u ugodnu fotelju. Adam u čast našega susreta otvara bocu finoga likera od maraske. Imamo vremena i on i ja. Poteče priča; vabimo sjećanja iz davnih zajedničkih mladih dana, otkada traje i naše prijateljstvo. Imamo na dnevnom redu razne novosti sa književne scene.
Odjednom, otkorača Adam do svojega regala s knjigama i pokloni mi svoju, netom tiskanu knjigu, te napiše lijepu i toplu posvetu. Struji među nama srdačna naklonost… Ja postavljam pitanja, Adam odgovara; onda izmjenjujemo uloge. Zanima se on za moj posao, zna za moje hobije, zna za sve moje aktivnosti, ta poznajemo se tri desetljeća.
Onda mi pokazuje svoj apartman. Na zidu je nekoliko prelijepih malih akvarela, čak svraća moju pozornost na lijepe ručne radove, on ih zove čipkotvorine, koje ukrašavaju njegovu malu sobnu biblioteku. Na počasnom mjestu je u bogatom okviru izložena njegova obiteljska fotografija: sjedeća majka u misnoj nošnji i otac sa šeširom, brkovima, lulom, u svečanom odijelu sa prslukom, u čizmama sa ulaštenim visokim sarama. Iza roditelja su tri sestre, djevojke s bogatim pletenicama i dva brata, mladići s bećaskim kapama na glavama.
U trećem redu, iza svih je Adam, visok, mršav, mlad, radostan. Fotografija je očito snimljena na dan njegove promocije i zavjetovanja.
Pripovijeda mi kako se nedavno vratio sa zanimljivoga putovanja po Evropi i poklanja mi suvenirčić kupljen u švicarskim Alpama. U razgovoru nam brzo protječe vrijeme koje sam predvidjela za taj posjet. Prije rastanka upitam ga kako živi „općenito; izvana i iznutra.“ To je, naime, specifično naša zajednička tajna poštapalica iz mladih dana. Njegov me kategorično negativan odgovor zapanji, ali ja svoje čuđenje ne želim pokazati. Kaže mi Adam da je „općenito, izvana“ dobro, ali da se specifično, tj. „iznutra“ osjeća kao u krletki. „Ovaj moj apartman ti je moja krletka; tu se osjećam poput zarobljene ptičice. No o tomu ćemo razgovarati drugi puta, nakon što pročitaš moju knjigu.“
Izgrlimo se, ja obećavam da ću ga ponovo posjetiti. I otprati me Adam do stubišta.
Uspnem se na drugi kat posjetiti Viktora. Zastanem malo pred vratima jer želim strogo poštovati dogovoreni termin. On me već čeka, obraduje se i meni i mandarinkama. Onda zajedno odabiremo čaj koji ćemo pripraviti. On bi, između nekoliko aroma koje sam mu donijela na dar, rado iskušao onoga od jabuke s cimetom.
Dok zavri voda, mi sjedamo na zgodne stolčiće, postavljamo ukrasne podmetače na stol. I već zveckamo žličicama za goste po porculanskim šalicama za čaj. I srčemo ukusni čaj. U pričanju se vraćamo unatrag, pet, deset, dvadeset godina unazad. Tada smo još bili mladi, aktivni, u poslu do grla.
Priča se zaustavi na jednoj berbi grožđa u Viktorovu vinogradu. Tada sam prvi put, na njegov poticaj, osjetila razliku u mirisima među raznim vrstama grozdova. Od toga vremena volim, u prosjeku dva puta godišnje, popiti u dobrom društvu malu čašu crnoga souvignona.
Prebiremo po uspomenama. On se čudi kako mi se dade pamtiti sve te sitne stvari od nekada. Ja ga uvjeravam kako to uopće nisu „sitne stvari“, nego nježne i dragocjene strune koje me spajaju s mladim danima. Onda ga podsjetim na naše najranije vrijeme: On se bio tek doselio na službu u moje tadašnje boravište. U dvorištu pred njegovom kućom bio je starinski, natkriveni bunar koji nikad nije presušio. U mojoj je pak susjednoj stambenoj zgradi upravo bila nastala nestašica vode i moralo se danima odlaziti na bunar.
Tih dana sam vrebala priliku kada je još netko, osobito muška osoba, na bunaru. Tada ne bih morala sama spuštati veliki metalni čabar u dubinu, te ga napunjenoga i teškoga, uz škripu lanca i kotača dovući do ograde na zdencu.
S Viktorom nisam imala u konverzaciji pitanje o kakvoći života „izvana i iznutra“. On sam mi je poletno ispričao kako je u domu sretan i zadovoljan. Gotovo stideći se kazao je kako mu nikad u životu nije bilo ljepše. Ima minimalne obveze, komforan „gospodski“ smještaj, izvrsnu i zdravu prehranu. Oko njega je sve čisto, toplo i uredno, ima dovoljno slobodnoga vremena kojega koristi za svakodnevne šetnje. Odlazi u nedaleki park, popije kavu kod prštave gradske fontane, kupi novine, sretne poznanike.
Onda se vrati u dom na ručak, pa malo odrijema, pročita novine, primi posjet ili posjeti nekoga u domu. Ako ne to, onda čita knjigu do večere. Potom gleda televiziju ili sluša svoju omiljenu glazbu. Slaže se sa mnom kada konstatiram kako je sve to zaslužio i da je sada vrijeme da uživa u plodovima svojega plodnoga života.
Šalimo se kako sam mu danas ja odglumila park, tj. potrošila mu vrijeme predviđeno za park. On mi uzvraća komplimentom da sam mu ja cvijeće u tomu parku. Opraštamo se srdačno, tapšemo se i obećavamo se uskoro ponovo vidjeti.
Silazim stubama i razmišljam kako su u dva identična apartmana dvije različite osobe, tj. dva različita svijeta. Jedna ptičica u krletki i jedna ptičica koja cvrkuće na ukrasnom žbunju prelijepoga gradskoga parka, koja je prekrasnu fontanu zauzela kao vlastiti bunar na kojem gasi svoju malu, cvrkutavu, ljetnu žeđ.
Kad se uvečer, nakon obavljenih poslova, vozim kući u svoj grad, u umu mi se isprepliću rečenice koje sam čula na prvom, pa na drugom katu… Isprepliće mi se u glavi miris svježe tiskarske boje s poklonjene bijele knjige zajedno s mirisom grozda od kojega nastaje crni sauvignon… Bijelo i crno, bijeli dojmovi i crni dojmovi; otvara se tema za promišljanje.
A bio je to samo jedan moj običan dan.