Igor Divković
Profesorica matematike
Adam je Evi
gulio
jabuku kušnje
jer,
gospodična,
ne voli koru.
Nakon guljenja,
filigranski,
jabuku bi narezao
na kriške
da ih priorica
pojede,
dok su friške.
Adam je Evi,
navijek,
gulio
jabuke kušnje
u njihovom
maleckom (k)Raju
na Mediteranu.
Ponekad bi,
isto tako,
svlačio
i njene kruške
i dinje
i ostalu fruti
hranu.
Eva je Adamu,
mic po mic,
gulila
preplanulu put
tananu kožicu
svoga čove,
da bi,
svojim očima,
vidjela
to čudotvorno rebarce
od kojeg je,
tako dobro,
građena,
taj rajski materijal
iz koga je rađena
Adam je, danju,
otkrivao
tajne o kalafatu,
noću bi ga, Eva,
podučavala
matematičkom
zanatu,
množenju jedinki,
stvaranju umnoška,
spoznavati
aritmetiku,
a ne biti
brojka.
Džana
Mala moja,
moja diko,
moj pelinu,
čemeriko.
Metar gorka,
mikron ljuta,
žvak’o bih te,
po sto’ puta.
Mala moja,
moja diko,
moj pelinu,
čemeriko,
moja šljivo
džanariko,
moja gljivo
ludoriko.
Ludoriko!
Lovoriko!
Kaduljiko!
Konopljiko!
Čemerna si,
gorka li si,
u tebi sam,
u meni si.
Crvenokožac
Crven ocean,
crveno more,
crvendać škrpina,
barbun, trlja,
crvena bonaca,
horizont rubin,
krvavi kompas,
krvavi durbin.
Crven timun,
crven barba,
crven noštromo,
crveni mornari.
Krvava seka,
negdje, čeka,
krvavo potonuće,
od pamtivjeka.
Crven ocean
tiho diše,
crveno more
diše još tiše.
Crvena karaka,
jedra od zraka,
crveni mjesec
viri iz mraka.
Crveni uzvik,
crveni usklik,
crveni urlik,
terra, terra!
Crveni Maya
šapuće s kraja
zalutao si Miki,
blijedoliki.