tekst: Sonja Breljak
Petar Gavran je simpatični i nasmijani 22-godišnji mladić iz Slavonskog Broda, točnije, iz Donjih Andrijevaca. Po zanimanju je monter optičkih instalacija i od prije godinu dana živi u Njemačkoj i radi u Siemensu…
Bila bi to naoko uobičajena iseljenička priča, jednog od mnogih mladih ljudi koji su posljednjih godina napustili Hrvatsku i skrasili se u Njemačkoj ili drugdje.
No, da tako uobičajeno i svakodnevno i ne bude, pobrinula se ovih dana, ni manje ni više, nego – jedna omanja komoda koju je, radi namještanja novog stana, Petar kupio putem interneta.
Ljudi raspremali stan i rasprodavali stvari iz njega pa eto, između ostalog, i glavni lik ove naše priče, Petar Gavran kupio od njih jednu komodu.
Kupljeni komad namještaja dovezen i unesen u stan a onda novi vlasnik komode iznenađeno otkriva kako su u jednoj od ladica zaboravljeni obiteljski foto albumi. Podizanje albuma otkriva još veće iznenađenje – na dnu ladice leže četiri omotnice a u njima – novac! Dosta novca, čak nekoliko desetaka tisuća eura.
Potraga za vlasnikom nije predugo potrajala. Onoliko koliko je bilo potrebno utvrditi njegov, točnije, njen identitet. Bila je iznenađena koliko i pošteni nalazač kojemu je srdačno zahvalila i nagradila ga.
Eto, najbolje je činiti dobro. Mirno spavaš, obraduješ druge ljude a i glas o dobrom djelu daleko se čuje i brzo poleti iz Njemačke do Hrvatske. Ponosna će na Patra i njegov čin sasvim sigurno biti Petrova obitelj, njegovi Brođani a i mi smo koji živimo vani. Lijepo je čuti kad se svome rodu svjetla obraz u bijelome svijetu.
Priča mi je još i draža jer me za Slavonski Brod vežu predivni ljudi i prelijepe uspomene. A i jer obitelj Gavran iz Donjih Andrijevaca, i osobno poznajem.
Naime, dobri mladić koji je bez premišljanja vratio novac njegovim vlasnicima, brat je našeg urednika Antonia Gavrana pa zajedno s njim i mi uživamo u ovoj priči. I čestitamo Petru na poštenju.
Dobro se dobrim vraća!
Draga Sonja, evo Ti za Petra i Antonia Gavran kratka andrijevačka pričica: U Donjim Andrijevcima sam provodio skoro sve ljetne školske praznike do 6. ili 8. razreda Osnovne, kod tete i tetka Jule i Ivana (Mate) Bana, sestrični Mare (udane Mažar) i Anke (udane Vego) i bratića Pere i bili su mi to najljepši praznici. Imao sam tamo veliko društvo andrijevačkih dječaka i curica, s ponekom curicom malo i pohofirao, a teta Jula se najviše ljutila kad sam s dečkima odlazio kupati se na tamošnji bajer ili loviti ribe na rijeku Bidž. Kasnije, kao srednješkolac, znao sam na okolnim seoskim… Read more »