Anđelka Korčulanić
Sto ograda i sto zidova
oko sebe izgraditi da je,
ljubav kad pokuca na vrata,
sve bi to u čas u vodu palo.
Sto krila da imaš kad u tebi
iz pepela hladnog uskrsne ptica,
od okova što ih nebo šalje
pobjeći nigdje ne bi se dalo.
Sto ključeva i sto brava
da spriječiš ljubav ne bi bilo dosta,
ni kad se od nje kriješ k’o pred licem
u nezgodnu trenu pristiglog gosta.
Stotinom ruku da je zagrliti svijet
kad ljubav te ovije vilinskom kosom
pa oćutiš da možeš zajahati vjetar
i ući u buktinju nogom bosom.
Sto očiju uprtih u tebe, a ti plešeš
kao da ti je u životu to prvi bal,
u svečanoj haljini lebdeći zanesena
dok zapravo te nosi plimni val.
Stotinu novootkrivenih zvijezda
u očima ljetnog neba ti gore
i šumom vrela daha odaješ želju,
a pod strukom se ziba neslućeno more.
Stotinu tvojih barjaka je palo,
viješ još samo bijeli stijeg,
ne postoji mjesto pod Suncem
kamo je moguć od ljubavi bijeg.
——————————————
iz zbirke STIH U BOJI MORA