Novi apel jednog ravnatelja škole nakon virtualnog sastanka s ministricom…
piše: Igor Matijašić
U posljednje vrijeme često pišem – nadam se da barem netko to čita…
Ministrica Blaženka Divjak jučer je najavila, a premijer Andrej Plenković danas i službeno potvrdio – od 11. svibnja učenici od 1. do 4. razreda se ponovno vraćaju u školske klupe!
Riječ je o djeci koja u prosjeku imaju između 6 i 11 godina, dakle upravo oni najmanji od kojih odrasli očekuju da se, kad pristignu u školsku zgradu, pridržavaju svih epidemioloških mjera (tako dalekih riječi za tako mala bića).
Naravno, pod pretpostavkom, da roditelji odluče da će ih poslati u školu.
Oni koji ne žele i nadalje će ostati kod kuće.
Nakon ovakve odluke, prije nego što ona uopće zaživi, pokušat ću upozoriti na samo nekoliko stvari (iz ravnateljskog kuta) jer se nekako potajno nadam da će razum prevladati i da će se još jednom detaljno promisliti o svemu (i možda promijeniti već pripremljena odluka Vlade!):
1) U Oš Milana Langa Bregana razrednu nastavu polazi više od 200 djece. Znate li kako izgleda jedan prosječan veliki odmor u školi kad svi učenici dođu u blagovaonicu ili školski hol? Ako znate, onda vam je poznato da je u takvim uvjetima gotovo nemoguće (o)držati socijalnu distancu…
2) Budući da će roditelji odlučiti tko će doći u školu (a tko ne), postavlja se logično pitanje – učitelji/ce će najprije ujutro odraditi nastavu u školi s dijelom učenika, a onda poslijepodne online biti s ostalim učenicima? O pripremama za nastavu neću ni govoriti. O tome da neki učitelji rade i u predmetnoj i u razrednoj nastavi, a neki i na više škola, također neću ni govoriti.
3) Što je s rizičnom grupom učitelja? Znate – i njih ima koji su dijabetičari, boluju od kroničnih bolesti, imaju visok tlak… Zar su oni manje važni?
4) Tko će preuzeti odgovornost ako se samo jedan učenik ili učitelj zarazi i virus proširi? O strašnijim posljedicama ne želim niti pomišljati…
5) Kako će pomoćnici u nastavi držati distancu s djetetom kojem nužno treba pomoć?
Ovakvih pitanja mogao bih redati unedogled, nižu se sama od sebe, no zaključak je univerzalan…
Ova je školska godina takva kakva je – od štrajka preko pandemije do potresa…
Ne ponovila se!
Hajdemo nastavnu godinu svi zajedno, najbezbolnije i najjednostavnije, privesti kraju…
Ako smo već toliko hvalili televizijsku i online nastavu (nekoliko je puta istaknuto da se europske zemlje povode za nama!), zašto to onda sada mijenjati?
Zar se zaista nešto mora dogoditi da bismo tek onda reagirali?
Napominjem, ovdje se ne radi o maturantima niti o učenicima osmih razreda koji se upisuju u srednje škole, već učenicima razredne nastave kojima se već sada mogu zaključiti ocjene budući da ih ima dovoljno.
Prema brojkama i pokazateljima koje svakodnevno dobivamo pretežno obolijevaju i umiru osobe starije populacije, no nigdje ne stoji da i djeca nisu ugrožena.
Stoga završavam najvažnijim pitanjem – jesu li osobe koje su spremne donijeli ovakvu odluku, isto tako spremne poslati i svoju djecu u školu?
Odgovor je vrlo jednostavan, teret odluke prebačen je na roditelje u stilu “Brigo moja predji na drugoga”. Svjesni su da je roditeljima “puna kapa” ovakvog školovanja. Nakon slaloma radnog dana, tj. gotovo nepostojanja javnog prijevoza, rada u improviziranim i vrlo čudnim uvjetima, borimo se sa Yammerom, gradivom, te svojom pogubljenom djecom. Pa ja nisam prosvjetni radnik niti obrazovni pedagog, uz najbolju volju! Kriteriji pojedinih, ne samo škola, nego i nastavnika su vrlo različiti, pa škola na daljinu uopće ne funkcionira jednoobrazno niti tako sjajno kako se prikazuje. Stvar je vrlo jednostavna, političari se izvlače, a roditelje i nastavnike ostavljaju “1:1”,… Read more »