Vinko Pavić
O, kako smo povjerovali da imamo čvrste ruke
Uzdignute iznad svih oluja zgusnuta neba,
I tako ohrabreni,
Vrli kolekcionari letargije i straha
Odbacismo svoje sjene što vječno zimuju
U nagnutim stablima naše stoljetne šutnje.
Nikad si nismo priznali
Da smisao otkupljenja nije letjeti bez krila
I mjesečine
Ili jutarnjeg cvrkuta ptica u savijenu gnijezdu.
Plovili smo uzvodno
Čvrsto stišćući skliskim dlanovima
Prepune staklenke ljubavi.
Da bi opkoračili vrijeme i temelje željenog praga
Istopili smo se u vlastitu središtu
I nakon ružnog sna
Preglasno iskusili smrt.