piše: Dražen Radman
“Naša sudbina je u našim rukama. To je naša pokora.” (Luka Tomić)
Postoje ljudi koji ne mogu podnijeti da se nešto dobro događa blizu ili oko njih. To je najčešće zato jer su se navikli ‘hraniti’ nekim ‘crnilom’. Stoga, gotovo uvijek na stvari gledaju kroz ‘tamne naočale’.
Njima se to događa najčešće iz nekoliko razloga. Jedan od njih je neka ozbiljna trauma koja je obilježila njihov život, a koja ‘nije riješena’, tj. koja u njima ‘putuje kroz vrijeme’ i umnogome upravlja njihovim življenjem, a posebno odnosima s drugim ljudima. Zato, podsvjesno, često ne mogu prihvatiti ni Boga kao najviše dobro.
Drugi česti razlog gledanja kao da je ‘sve crno’ je taj što je taj čovjek u nekoj svojoj prošlosti napravio jednu ili više krupnih pogrešaka (promašaja). To utječe na njega tako da spomenutu pogrešku (ili grijeh) ne može sebi oprostiti pa se u današnjem vremenu na neki način ‘kažnjava’, (pod)svjesno smatrajući da ne zaslužuje neko dobro da mu se dogodi.
Treći razlog je iskrivljena slika o sebi od ranog djetinjstva, u kojem su se ‘urezale’ misli ili (nečije) riječi o tome kako ‘nije vrijedan’, kako ‘od njega neće biti ništa’ ili štogod gorega. Posljedica toga zna biti prihvaćanje takvih ‘naljepnica’ u dubokoj nutrini. Onda i u narednim desetljećima te ‘naljepnice’ znaju čovjeka držati zgrčenim i ‘nikad dovoljno vrijednim’ u svojim očima. To zna biti čak i dok čovjek ostvaruje i mnoge uspjehe u određenim područjima.
Nevidljiva moć ‘zalijepljenih’ obrazaca je mnogo veća nego što se to čini na prvi pogled. Stoga, uvijek valja pokušati imati dublje razumijevanje drugoga (a i sebe) i, nekako, potražiti izlazak iz ‘sjenki prošlosti’ koje nas znaju pratiti desetljećima. Često neprimjetno, ali moćno.
Naravno, kao vjernik, držim da bez Boga taj izlaz (ili proces ‘izlaska’) nije moguć bez Božje pomoći i Njegovih smjernica.
Zašto tako mislim? Zato jer dobro znamo da baš i ne funkcioniramo po principu ‘pritiska na dugme’.
Hoću reći, postoje stvari koje bismo i htjeli promjeniti kod sebe, ali samima po sebi, ni uz najbolju volju, to ne ide. S druge strane, događa nam se da bismo htjeli promjeniti drugoga, a ni sami sebe ne možemo promjeniti tek tako.
Doduše, ponekad nam ‘idu od ruke’ odluke tipa ‘od sutra počinjem trčati’, ‘od sutra sam na dijeti’, ‘od sutra ustajem u 6, a ne u 8’, ‘od sutra ću gledati samo jedne vijesti’ i sl.
Ali, daleko je teže, često i nemoguće samima po sebi, sprovesti u stvarnost odluke tipa: ‘od sutra neću biti nestrpljiv s mojom ženom’, ‘od sutra neću govorit s gorčinom o onima koji su mi naškodili’, ‘od sutra neću bit u strahu za budućnost’, ‘od sutra neću beštimat’, ‘od sutra neću bit razdražljiv’, ‘od sutra neću biti očajan zbog gubitka…’
Zato mislim da nam treba Božja pomoć. Jer ako je Bog stvaran i iznad svega i svih, a ne samo zgodan ‘dodatak jelu’ ili ‘usputna naljepnica’ našem životu, onda bi nam vrijedilo obratiti pažnju na Njega kako bi se u mnogočemu izašlo iz ‘živog pijeska slabašnih pokušaja da ‘svojim rukama’ i ‘svojim nogama’ izađemo iz tog pijeska.
Onda bi se mnogo toga moglo gledati kroz drugačije naočale. S mnogo manje ‘crnila’, a s mnogo više smirenosti i nade. Čak i kad neka ‘kola idu nizbrdo’.
A takve naočale će nam itekako trebati kada nakon korone, na naše živote dođe nešto puno teže od ovoga što je sada…
To će biti vrijeme kada, s druge strane, više nećemo primati toliko šaljivih poruka koliko ih sada primamo.
Da, lijepo je, ponekad, zdravom šalom ‘relaksirati situaciju’, ali dođu (dolaze) vremena u kojima se samo šalom ne može otkloniti duboka bojazan i nesigurnost u svezi skore budućnosti.
Dakle, druga krajnost bi bila gledanje na situaciju kroz ‘ružičaste naočale’. Tu spadaju ljudi koji se, nekako, najčešće dobronamjerno, drže izreka tipa: “Misli pozitivno”, “Sve je to rock’n roll”, “Prošli smo mi i teže stvari”, “I ovo će proći” i sl.
Ali, jako dobro znamo da nitko od nas ne može uspješno primjeniti takve ‘ružičaste postulate’ u situacijama kada npr. doživimo teški gubitak, nepravdu, kada se razočaramo u drugoga, kada nam netko umire… Zamislimo da nam u tim trenucima dođe netko i kaže nešto u stilu: ‘Misli pozitivno’ ili ‘I ovo će proći’…
Osjećamo, doduše, nečiju dobrohotnost, ali kao da takvi ‘pozitivni’ pokušaji još više produbljuju našu unutarnju bol.
Stoga, postoji, vjerujem, bolji način gledanja na život, na skoru budućnost, na sadašnjost, na ovu kratkotrajnu perspektivu… A to je gledanje kroz – ‘Božje naočale’. Vjerujem da je to jedini način za uravnoteženo, ozbiljno i odgovorno sagledavanje ‘situacije’.
No, kroz te naočale nije moguće gledati sve dok se ne skinu ‘crne’, ‘ružičaste’ ili neke treće. E, a za to je potrebno priznanje da ‘dosadašnje naočale ne pripadaju našem licu’. Štoviše, potrebno je predanje starih naočala, kako bi se nove mogle staviti.
Zanimljiva je misao E. M. Remarquea:
“Čovjek je jači od sudbine sve dok se ne preda. To je staro vojničko pravilo.”
Tako nekako. A kad se, u tom smislu, čovjek preda, onda može stati na pobjedničku stranu. To shvati kad progleda kroz te nove naočale. I poželi da je to davno prije učinio. Ali, bolje ikad nego nikad.