Igor Divković
Još dalje
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
tamo je
tamošnja tamija.
U svome svemiru
sasvim je sama
i biva,
sve više,
samija.
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
valja se
tamošnje valovlje,
širi se
tamošnje obzorje,
za daleku
tamojku tamiju,
po svemu
sasvim samu,
tim više,
samojku samiju.
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
predaleko,
kao u noćnoj mori,
pali se plam,
vatra,
lomača.
Tamošnjoj tamiji
sklone madone,
mašu krilcima,
zvoncima zvone.
Jeka dovijeka
Majko
mrak je progut’o
Mustafu,
zin’o
i progut’o ga,
mog Mujicu.
Voljela sam ja,
bezbeli,
Muju,
bezbeli je,
Mujo
volio
svoju kujicu.
Razjaren k’o bik,
bijesan k’o pas,
puno je rikao,
lajao na mjesec
na sav glas.
Od puno rike
blijede slike.
Od puno lajanja
jeka dovijeka.
Uno na Uni
.
Kada je, prvi put,
bio
na Uni
cvale su ruže,
ali su unske
trešnje,
zato,
bile relativno zelene.
Nije čudo.
Bila je svibanjski nabujala,
bila je svibanjski plaha
i razuzdano brza
i raspojasano brza.
Kada je, drugi put,
zaronio,
pod njen
slap,
prštale su kapljice
kao biserje.
Nije se čuo
pjev ptica,
zbog krika
njenog buka,
zbog jauka
rahatluka.
Treći put,
kada je ronio Unom,
njenim dnom je
šuškao šljunak,
šareni obluci
kroz šaš,
kroz šaš.
Školjka je, pritom,
bila stisnuta,
sasvim stisnuta,
sasvim stisnuta.
Eh zbog dragulja!
Ah zbog smaragda!