Dragan Gortan
Nikad vam neću saznati ime, a ni vi moje
(što će ovoj pjesmi donijeti određenu čar).
Stajali ste na peronu željezničke postaje
nervozno pušeći i rukom krijući žar
kao da vam nijedan dan života ne preostaje
(i da za vas uopće ne postoji sutra)
čak se i siva boja vašeg mantila utapala
u sivilo koje je vladalo tog zimskog jutra.
Promatrao sam vas kroz zamagljen prozor
svog kupea. Vaš je izraz odavao borbu
koja se u vama vodila, a u putnu torbu
do vaših nogu složili ste cijeli život
prepun sumnje i straha, ali se vaše lice
pod koprenom dima i smrznutog daha
u tom zimskom jutru doimalo bajkovito.
Osjetih neobjašnjivu prisnost pa poželjeh
izaći i reći vam kako taj smjer u koji kanite
ne donosi sreću, kako to pouzdano znam
jer upravo stigoh odatle, i da ne preuranite
u odlukama i kako je život preoštra kama
na koju se porežu oni što se prejako vežu
ali moj vlak krenu i već za tren ne vidjeh
ženu već samo sjenu u kojoj se žario žar
a kad je zgasnuo i on, samo polja, polja,
polja pod snijegom…
Nikad vam nisam saznao ime, a ni vi moje
(što je ovoj pjesmi dalo određenu čar),
ali sjetim se, Vas se sjetim, tako, u neke zime,
kad mi na prozoru iznikne srebrno cvijeće,
(i kad se u jutru rastapa zadnja noćna tama),
i pitam se tada… je li skretničar sreće
tog jutra bio milostiv i prema vama?