ŽIVOT POD MASKAMA

tekst i foto: Sonja Breljak

Berlin/ “Život je maskenbal…”, pjevali smo ne tako davno, s kraja veljače, slaveći Maškare u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici Berlin, jednoj (uz Međunarodni dan žena) od posljednjih proslava u ovom udruženju berlinskih Hrvata, ne sluteći kako ćemo niti puna dva mjeseca kasnije, ulicama ovoga grada doslovce ići pod maskama.  Život je uistinu nepredvidljiv.

Dan nakon te berlinske proslave Maškara, odletjeh za USA na dva tjedna a potom uz tek dan odmora i tjedan dana za Zagreb. Vratila sam se sretno u Berlin 9. ožujka, nekoliko dana prije nego su uvedene mjere borbe protiv koronavirusa – obustavljeni letovi, putovanja, zabranjeni kontakti, zatvorene škole, vrtići, restorani, tvrtke, crkve, trgovine, granice… Život stao.

Na poslu dobih tri  tjedna slobodno i iskoristih i tjedan godišnjeg predviđen za nesuđeno putovanje folklora Hrvatske zajednice Berlin u kojemu plešem na Svjetski festival folklora u San Remu…

Četiri tjedna doma! Čitala sam i slušala o tome kako su brojni ljudi to vrijeme zabrane kontakata, karantene ili izolacije, teško primili, nisu znali što da čine, patili su, čak štoviše, stručnjaci su zamijetili porast nasilja u obiteljima.

U Berlinu nije bilo potpune zabrane kretanja, moglo se izlaziti, baviti sportom, prošetati s ukućanima, otići po namirnice, telefonirati, biti online sa cijelim svijetom, otići u obližnju crkvu na nedjeljnu molitvu bez mise… Nismo (kao u kakvom strašnom a poznatom mi ratu) ostali ni bez struje, niti bez vode i grijanja, a, hvala Bogu niti bez hrane i drugih namirnica iako su ljudi u nekim napadima panike, izazvali nestašicu toaletnog papira, kvasca i brašna.

Moram reći, nije mi niti sekunde dosadio ili bio naporan boravak doma. Možda je tome krivo moje svjetsko putovanje uzduž i poprijeko neposredno prije uvedenih mjera ili općenito to moje dugogodišnje dnevno i svakodnevno “skitanje” na posao i poslije posla, taj moj živi i angažirani poziv  novinara, moje pjevanje, plesanje, susreti, ljudi, obitelj, djeca, unuka… pa mi je svakako trebalo i godilo i malo stati. Možda mi nije bilo dosadno jer i pored dvije kćerke koja žive van kućanstva, suprug i ja imamo doma i dva studenta s kojima se uvijek nešto zbiva, novinarski poziv koji se svakako već desetak godina ostvaruje online, jer okolo imam mogućnost trčati, šetati, voziti bicikl, biti u vrtu…

Od prošlog ponedjeljka mjere su ublažene, otvorene su manje trgovine, život se počeo pomalo, oprezno vraćati na ulice, u škole, vrtiće. Crkve otvaraju svoja vrata za mise s narodom  s ograničenim brojem vjernika i uz sve mjere opreza.

U Njemačkoj je preko 162 tisuće oboljelih a više od 6600 preminulih. U Berlinu je oko 6000 oboljelih a 154 smrtan slučaja. Nema ni jedne savezne njemačke države bez novih slučajeva oboljenja ili smrti. Zbog toga postoji oprez kod stručnjaka i političara. Sve sadašnje mjere ostaju na snazi do daljnjega.

Radim od prošlog ponedjeljka. Pri prijevozu trajanja oko 15 minuta koristim autobus i podzemnu željeznicu. Zaštitne maske preko usta i nosa postale su obavezne najprije u javnom prijevozu a potom i u trgovinama. Prvoga dana, prošli ponedjeljak, u autobusu se možda i moglo naći koje nepokriveno lice ali već dan iza to i nije moguće. Nijemci su poznati kao discipliniran narod. Kad im što ne odgovara onda demonstriraju ali propisanog se drže. I nema izviješća stožera koje traje sat vremena niti večernjih dnevnika od dva sata u kojima je uvijek jedna ista tema – virus ili politika. Ovdje vijesti traju 15 minuta. Dovoljno. Na stranicama Rober Koch instituta svi su mogući relevantni podaci o virusu, saznanjima, kretanjima, zaštiti.

Slušala sam i čitala kako je negdje u bijelome svijetu propao neki prtljag pun tona i tona zaštitne opreme namijenjene Njemačkoj. Ne znam je li to istina, no znam da je ovdje nabaviti zaštitnu masku za jednokratnu upotrebu, bilo skoro pa “nemoguća misija”. U ljekarnama samo vrte glavama na upit o maskama ili sredstvima za dezinfekciju, uvijek je to rasprodano čim je stiglo tako da mu ne vidite ni traga ni glasa. Dakle, obaveza je nositi nešto čega i nema dovoljno u prodaji i opticaju pa se ljudi snalaze kako umiju. Tako se usput mogu sresti maske raznih oblika i dizajna. Kupih platnenu masku u krojačkoj radnji u našoj ulici. Nije baš neka ali eto za prvu ruku. Cijena – 5 eura. To je  bilo prošli tjedan. U subotu je cijena porasla na 8 eura.

Ovo nije lako vrijeme za radnike i obrtnike, pa i velike tvrtke. Istina, država je osigurala obeštećenje. No, brojni su i ostali bez posla.

Naši ljudi vode priličan broj restorana u Berlinu. Neki su organizirali narudžbe i dostavu hrane izvan restorana ali većinom se nestrpljivo čeka odobrenje otvaranja. O novim mjerama će njemačka kancelarka razgovarati s predsjednicima 16 država u srijedu koja je pred nama. Kontrola granice je i dalje na snazi do 15. svibnja a preporuka neputovanja obuhvaća vrijeme do sredine lipnja.

Ja koja sam prije vrlo često putovala, o putovanju sad još i ne razmišljam. Ako i da, onda o onom koje vodi od kuće do radnog mjesta i natrag, oboružana zaštitom i tražeći normalan razmak u javnom prijevozu.

Na djelu je život pod maskama puno manje veseo od  nedavnog maskenbala. Nadam se, brzo će proći. I neće se ponavljati.

 

 

 

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments