Zapis iz izolacije
piše: Marica Žanetić Malenica
„Da znaš, tražit ću dozvolu od Stožera da smijem poljubiti jednu ženu od pera“, prijetiš mi i sada kao i svaki put kad nazoveš, a znaš da ne smijemo izlaziti, još manje se doticati, a kamoli ljubiti.
Sa smiješkom na licu odlažem mobitel na stol i šetam se po stanu kao ptica u zlatnom kavezu. Sve imam, a opet kao da ništa nemam dok više od mjesec dana živim ovaj privid od života. Kćeri su daleko, unučad isto tako, mirim se s tim da ih ne mogu vidjeti.
Ali, ne mirim se sa spoznajom da si ti dvadesetak minuta hoda od mene, a ipak te ne mogu vidjeti.
Nisi ti moja prva ljubav, nisi ti ni ljubav mojega života ni moja najveća strast, ali ti si vjerojatno moja posljednja ljubav, a to je ono što je sada jedino važno i što je čini dragocjenom. Jer, kako stvari stoje, oboje ćemo upravo s mirisom ove ljubavi u nosu zauvijek usnuti.
Ništa nije ukazivalo na to da ćemo se nas dvoje ikada sresti. Za razliku od onih s kojima sam popila kavu tih mjeseci prije no što smo se upoznali, ti si mi se dopao na prvi pogled. Onako visok i zgodan, s pogledom zelenih očiju, koji šarmantno skenira viđeno, zaintrigirao si me.
U ovim godinama mudrost i iskustvo bi mi trebali barem šapnuti, ako ne nalagati, da nije odlučujuće ono što se vidi već ono što se čuje, osjeti, čemu se svjedoči. Sve sam ja to znala, pa ipak ni u ovim godinama oni korijeni ženstva u meni ne popuštaju i htjeli bi po svoju, razumu usprkos. Ovoga puta sam bila sretne ruke pa si i provjeru, koju je razum obavio, prošao vrlo uspješno.
Zbližavali smo se postupno, s nevjericom i oprezom. Ja, sama višom silom, i ti, sam svojom voljom, u vezu smo ušli s različitim bračnim iskustvima, mojim povjerenjem u muškarce i tvojim nepovjerenjem u žene. Trebalo mi je i vremena i strpljenja za uvjeriti te da sam nešto drukčija, da nikad nisam bila ni bršljan ni imela već samostojeći suncokret.
I taman kad smo se uigrali i počeli uživati u već zaboravljenom osjećaju poludjele ptice i užegla starog panja, morali smo u kućne pritvore, godina radi…
Mene je sve ovo zateklo i uplašilo više nego tebe, veći si buntovnik, s razlogom ili bez. Tako se više od mjesec dana tek čujemo svakodnevno nekoliko puta – ujutro si poželimo dobro jutro, tijekom dana provjerimo što smo spremili za ručak, što radimo i koji nam je televizijski kanal privukao pozornost, navečer si uz neku nježnu riječ i pusu poželimo laku i mirnu još jednu izolacijsku samotnu noć.
A onda sam se 28.-og travnja probudila s jasnim naumom da te pozovem na ručak. Rano sam se ustala i prvo što sam učinila bilo je da ti obznanim tu svoju povijesnu odluku uz riječi da me korona sad manje plaši od samoće i letargije koja prijeti da me preuzme. Iznenađen i obradovan obećao si donijeti bocu crna vina koje volim kako bismo proslavili naš ponovni susret bliske vrste.
Za početak ovog uzbudljivog dana, smirena i sa smiješkom na licu, popila sam čašu mlake vode s medom i cimetom kako bih unutarnje organe probudila, a s njima i one usnule leptiriće. Dok sam se tuširala prebirala sam u mislima po ormaru osmišljavajući svoje današnje odjevno izdanje.
Počela sam, s primjetnom tremom, pripreme za ručak sa začinom ljubavi. Zagrlit ćemo se nakon četrdesetak dana, osjetiti toplinu koju samo dodir drage osobe može dati. Još prije dvije godine teško bih povjerovala da ću, u dobi koja sve više uzima, a sve manje daje, ćutjeti se poželjnom ženom na kojoj rado počiva muški pogled i muška ruka.
Stol je postavljen. Tanjuri čekaju omiljeno nam jelo, čaše na visokoj nozi poticaj za bolje raspoloženje, ja čekam tebe. Zvono se oglašava. S uzbuđenjem šiparice, orošena Chanelom, onim za odlikašice, otvaram ti vrata u uskim, bijelim trapericama i crnoj majica s natpisom: „Nikad ja neću biti žena svojih godina“.