Marica Žanetić Malenica
ti pečeš ribu na balkonu
ja pripremam salatu, postavljam stol
radujem se blagovanju udvoje
soliranje ti bolje ide, vuk si samotnjak
ja ne volim jesti sama, volim u drago lice gledati
nazdraviti
al’ i ti s veseljem čekaš naše subote
koje ispunjamo kavom i šetnjama
razglabajući o neiscrpnoj temi muško-ženskih odnosa
o djeci, unučadi i uznemirujućoj zbilji
vino iz čaše mi crnim okom namiguje
bukeom mami na gutljaj
sjedamo za stol, ti i ja
dvojac bez kormilara, dvije okrznute duše
što tek se opečenim prstima bojažljivo dotiču
da im skriveno ne presudi
pa daleke, a opet bliske
začahurene svaka u svojoj ljušturi
pušu i na hladno
riba je ispečena baš kako valja
u vinu ima dovoljno maligana
da zamute sijede glave
kad se ulove nedvosmisleni pogledi
u kojima je pohranjeno puno više želje
nego u tijelima moći
bude nam lijepo
živio ti meni, živjela ja tebi
volim ove samo naše subote