Igor Divković
Požuri polako
U tjedan dana
stvorih svijet,
kako sam,
samo,
brzoplet bio!
Bijah vrijedan
jedan tjedan,
a milijardu godina
svijet sam snio.
U tjedan dana
puno je mana,
skrivaju se
u trenu,
u sekundi.
Bijah tendenciozan,
htjedoh minuciozan,
živjela vrlina,
axis mundi.
Ah puki snovi,
ah puka želja,
stvoriti svijet
smijeha
veselja.
Zbog ishitrenosti,
u stvaranju svijeta,
popravljat ću ga
tisuće ljeta…
Grmi grom
Ispod tega
brijega
svega,
vrtnjak,
voćnjak,
zelen gaj.
Adam zijeva,
Eva pjeva,
sve u svemu
vrli raj.
Glamoč,
golja,
pustopolja,
trnje,
drača,
korovnjača.
Munja sijeva,
grmi grom,
tuđ na tuđem,
svoj na svom.
Iznad tega
brijega
svega,
kozmos,
beskraj,
mrki mrak,
sto vragova,
sto rogova,
jedan svemir,
bog bogova.
Sve(Mirna)
Lako meni,
ali
teško njima.
Što su takvi
tko im je kriv?
Sred zemlje,
zemaljski ljudi,
zemaljska im glazba
prizemno gudi.
Lako njima,
ali
teško meni.
Što sam takva,
svemir je kriv.
U bitku kozmična.
U užitku galaktična.
Iznutra astronomska.>
Izvana ne praktična.
Teško meni
s ostatkom
svijeta.
Ostatku svijeta
još teže sa mnom.
Mimo svijeta,
mimo vijeka,
mimoišla
sve(Mirna) čovjeka.