Gradska knjižnica Samobor objavila je 25 najboljih priča koje su odabrane za zbornik u konkurenciji njih 297 pristiglih.
Među 25 izabranih je i priča naše suradnice Marice Žanetić Malenica naslova “Žalibože sakramenta”.
Marici od srca čestitamo a priču u cijelosti prenosimo.
Marica Žanetić Malenica: ŽALIBOŽE SAKRAMENTA
Slušajući ga kako ravnomjerno i duboko diše znala je da je ponovno zaspao, za razliku od nje koja se tek primirila. San više nije pohodio njene oči, a i kako bi. Ustala je, tiho izašla iz spavaće sobe i sjela na kauč u prostranom i utihlom dnevnom boravku. Nije palila svjetlo, pun mjesec osvjetljavao je konture namještaja.
Donijela je odluku, odlazi iz ove kuće glavom bez obzira. Što reći starim roditeljima, sestri, rodbini i svima koji su se toliko radovali da je konačno i ona našla nekoga s kim će dijeliti svoje sad već umirovljeničke dane, pitanje je o kojemu nije sad htjela misliti. Breme stare cure nosila je godinama strpljenjem osobe koja ustrajava u uvjerenju da se u životu samo jednom ljubi, kako je još u njezinu djetinjstvu pjevao Ivo Robić. A ona je ljubila, ljubila do boli čovjeka kojega nije mogla imati. Dvije veze koje su slijedile nisu bile ono što je očekivala, vjerojatno zbog nje, nije se mogla dovoljno dati.
Bolje je biti nesretna sama nego udvoje – bila je izreka kojom bi dušobrižnicima, kako ih je nazivala, začepila usta. Ali kako su godine prolazile počela je osjećati onu tupu bol u duši koja ju je, nakon pedesete, stavljala na kušnju da preispita ispravnost svoje odluke da ostane sama. Kad ju je rodbina počela uvjeravati da je Ivan „milo gleda i da je prava prilika“ za nju, bila je sklona predati se.
Ivan je bio povratnik iz Australije, visok i koščat muškarac šezdesetih godina. Dugo nije bio na Korčuli, njegovu rodnom otoku, a onda, kad je već bio pred penzijom, dolazio je svakoga ljeta. Na zemlji, koju je kupio u naselju uz more na južnoj obali otoka, nedaleko od mjesta gdje je imao stojnu kuću svojih roditelja, počeo je graditi kuću na kat. Veliko zdanje obloženo bijelim bračkim kamenom mamilo je poglede malomišćanskih radoznalaca, ali i turista koji bi tu ljetovali. Pitali su se, oni prvi, što će „stareme momku tolika kuća kad nema ni kučeta ni mačeta“.
Istinabog, nije imao ni puno roda ni poroda, ali imao je poveći iznos ušparanih australskih dolara za koje nitko ne bi znao da ih u zidove nije pretvorio. U ljudima, koji odu trbuhom za kruhom, tinja samo jedna želja. Da se jednom, pa premda to bilo i pred kraj života, vrate u zavičaj kao dobitnici, oni koji su uspjeli u životu, pa sad to zorno pokazuju onima koji to nisu.
Tako je i Ivan podigao sebi još za života spomenik. Prizemlje i kat bili su isto skrojeni i uz kuhinju i ogroman dnevni prostor imali su još po tri prostrane sobe i dva kupatila. Čak je i oprema kuhanja bila istovjetna, a kućanski aparati od istog proizvođača.
Razlikovala su se ta dva stana samo po tepisima, rasvjetnim tijelima i ponekom komadu namještaja koji je dopremio iz daleke Australije. One koji su pomislili da će možda jedan stan iznajmljivati razuvjerio je odgovorom da on „ima dovoljno solada do kraja života i da se neće gnjavit s fureštima“. Četrdesetak godina, provedenih u okolici Sydneya, radio je kao pitur, kako se u dalmatinskom narječju naziva soboslikar, i skromnim, pomalo asketskim načinom života skupio je popriličnu svotu. Nevješt sa ženama i ne baš druželjubiv ostao je neoženjen.
Vjerovao je da će mu ovaj velebni novi dom uvelike pomoći da nađe neku pristalu mještanku, jer „najboje je zeje iz svojega vrtla“, znao je reći. Oko je bacio na Mericu, dobro stavljenu i vitalnu ženu pedesetih godina, ni premladu ni prestaru, taman za njega. Kada su ih zajednički poznanici namjerili jedno na drugoga nisu se opirali.
Merica nije baš bila oduševljenja Ivanom na prvi pogled, ali znala je i da nije više u situaciji da previše bira. Puno toga je bilo na njegovoj strani – imućan, pristojan, bez djece i bivše žene… A to što joj se leptirići nikako nisu javljali u trbuhu kad bi se njih dvoje sreli i družili podjednako je pripisivala svojemu utihlom ženstvu kao i njegovoj stidljivosti u odnosu sa ženama i neiskustvu u zavođenju. Nakon dva mjeseca započeli su među njima ozbiljniji razgovori. Ivanu je jedino smetalo što ona nije vjernica, a on bi prema njoj „hoti bit pošten i oženit je po crikvi“.
Premišljala se Merica danima je li u stanju preobratiti se tako preko noći iako je znala da nije. A opet, trebao joj je za udaju samo jedan sakrament, krštena i krizmana je bila još kao dijete. Otac, što je tada bila rijetkost u tako maloj sredini, nije bio sklon odlascima u crkvu, pa su ga oni bogobojazni znali nazivati antikristom za kojeg se točno zna „di će mu duša“. Merica je vjerojatno od njega pokupila taj nereligiozni gen i čim je sama mogla odlučivati suprotstavila se umjereno pobožnoj majci i nije se htjela pričestiti. Živjela je čestito i skromno „kao da vjeruje“, ali za ispovijedanjem i za molitvom nije imala potrebu. Mudrost koja je došla s godinama i iskustvom govorila joj je da pričest i nije prevelika žrtva za lagodan život koji s prijevremenom mirovinom, zarađenom u mjesnom hotelu radeći kao pomoćna kuharica, zasigurno sebi ne bi mogla priuštiti.
Kada je, u dogovoru s dum Antetom, i to obavila, zaručili su se i objedom počastili najbližu rodbinu i nekolicinu prijatelja. Čekali su još samo da Ivanu stignu neki papiri iz Australije pa da se „vinčaju kako Bog zapovida“. Dogovorili su se da im prsten na Meričinoj ruci daje za pravo, pred Bogom i ljudima, da počnu živjeti zajedno.
Tako je tog popodneva Merica, za početak tek s jednom torbom u kojoj je bilo ono najnužnije, napustila svoj skučeni zasebni prostor u roditeljskoj kući i prešla prag nove, lijepe kuće koja je dominirala tom stranom zaljeva.
Pripremila je laganu večeru, postavila novi stolnjak, nove tanjure, nove čaše, novi pribor… U jednom trenu joj se učinilo da je i ona nekako nova, u novoj laganoj haljini, sa sva tri sakramenta i prstenom na ruci. Ivan, šutljiv kakav je bio, natočio im je po pola čaše poznata korčulanskog pošipa. Kucnuli su se, nazdravili jedno drugome. Poslije večere Ivan je sjeo na kauč, dok je Merica pospremila stol i oprala suđe. Pridružila mu se da zajedno poslušaju dnevnik. Do tada nikada nije vidjela tako velik i tako tanak televizor i bilo joj je drago što će se od te večeri upravo s takvim družiti u dugim zimskim noćima.
Uslijedilo je ono očekivano, odlazak u spavaću sobu, lijeganje u bračni krevet. Ćutila je nelagodu žene koja se nije navikla skidati pred muškarcem ni kad je bila puno mlađa. Nije ni Ivan baš bio od onih hrabrijih i po nekom prešutnom dogovoru svatko je otišao u svoje kupatilo i presvukao se u noćne oprave. Legli su, ugasili svjetlo. Meškoljili su se, nespretno dodirivali, spojili se i razdvojili nekako na brzinu i bez većeg ushita. Nije to bilo ni na tragu onoga što je Merica očekivala te prve zajedničke noći, ali nadala se da će biti bolje kad se malo opuste i uigraju. U san je utonula s osmijehom buduće gazdarice najljepše kuće u njihovu malom mjestu.
– Merica, Merica, probudi se – čula je kroz san Ivanov glas.
– Što je, koliko je uri – zbunjena je otvorila oči i zapitala svojega budućeg muža.
– Ala, homo se dić i obrnut štramac na drugu bandu – reče Ivan koji se već ustao i upalio svjetlo.
– Koji štramac?
– Ovi na kojemu spimo.
– A zašto ćemo ga obrćat, ovo nam je prva noć na njemu?
– A da se ne udubi na jednu bandu, da duje traje – reče Ivan već dižući posteljinu s kreveta.
Stajala je bosonoga i bunovna uz krevet ne znajući bi li se smijala ili plakala. Šutke mu je pomogla okrenuti štramac i namjestiti posteljinu. Ugasio je svjetlo i ponovno su legli svatko na svoju stranu okrenuvši leđa jedno drugome.
Još je bilo mračno kada je, s torbom u ruci, baš kao što je te večeri došla, Merica tiho otvorila vrata lijepe kuće obložene bijelim bračkim kamenom i jednako tiho ih zauvijek za sobom zatvorila.
Žalibože svetog sakramenta, pomisli, a suza joj se skotrlja niz obraz.