piše: Marica Žanetić Malenica
Vraćam se autobusom u Split iz mjesta u kojemu sada živi moja mlađa kći, kojoj sam bila potpora tijekom prvog mjeseca nakon poroda.
Ulazim u zgradu gdje živim i penjem se na treći kat. Vadim ključ iz torbe i dok otvaram vrata pogled mi se lijepi za pločicu na kojoj piše: Obitelj M.
Sa suzama u očima prelazim prag stana u kojemu ću, odsada, živjeti sama. I dok palim svjetlo da ubijem mrak jednim klikom i dok plačem da razbijem muk svojim glasom prisjećam se vremena kad je ovaj prostor bio topli dom Obitelji M.
Doselila sam se tu 1977. kao mlada tek udana žena u stan koji je bio vlasništvo mojega svekra. U njemu je tada živio moj suprug koji se, dvije godine prije, vratio iz Zagreba dobivši posao asistenta na Pravnom fakultetu u Splitu.
Godinu poslije, 1978. stigla je naša prva kći i tako smo postali tzv. nuklearna obitelj. Dugo nam je trebalo da se odlučimo na drugo dijete, na što je uvelike utjecala prerana smrt moje majke.
Ipak, devet godina poslije, 1987., rodila se i druga kći. Obitelj se s četvrtim članom nekako uravnotežila, prosta reprodukcija je činom njezina rađanja bila zadovoljena.
Samo devet godina živjeli smo nas četvero zajedno u ovom stanu. Bile su to moje najsretnije i najispunjenije godine. Svekar vlasništvo stana prenosi na svojega sina, mojega supruga.
Već 1996. starija kći je s 18 godina otišla na studij u Zagreb. Kada smo iskrcali njezine stvari u sobi Studentskog doma na Savi i krenuli za Split, plakala sam. Slutila sam da će u naš dom dolaziti tek ponekad i da se u njega više neće vratiti. Tako je i bilo. Ona je i posao i ljubav našla u Zagrebu. Udala se, rodila dvoje djece, osnovala svoju nuklearnu obitelj, u rodni grad je tek ponekad svraćala.
U stanu mojega supruga opet nas je živjelo troje. I bili smo obitelj. Devetnaest godina poslije, 2015., On se jednoga jutra nije probudio. Bez riječi, bez pogleda otišao je moj životni suputnik i otac moje djece.
Ostale smo nas dvije. I bile smo još uvijek obitelj, moja kći i ja. Kao svaka majka tako sam i ja željela da nađe svoju srodnu dušu i da iskusi majčinstvo. Znala sam da će to značiti odlazak iz gnijezda i drugoga ptića i da ću ostati sama jednoga dana. U stanu koji je sada u mojemu vlasništvu.
Taj dan došao je 2019. Sretna sam da je i moje drugo dijete sada majka, da i ona ima svoju nuklearnu obitelj.
Iako sam sama neću skinuti pločicu s ulaznih vrata svojega stana. Jer Obitelj M živi i dalje sa mnom u stanu na trećem katu zgrade u jednoj maloj splitskoj ulici.