tekst: Štefica Vanjek
Mislila sam da neću više pisati o nepravilnostima i nepoštenju, ali ne mogu šutjeti kada me potežu za jezik i bodu kao rogovi jelena kapitalca.
Pratim vijesti u zadnje vrijeme redovito, ne zbog nebuloza kojih sve više ima u ovom našem osiromašenom društvu, već zbog vremenske prognoze. Svaki puta kada najave nevrijeme jedan dio države nastrada.
Na svu sreću kod nas još nije bilo strašno ali zato suosjećam sa stanovnicima zemlje a najviše Zagreba koje je zadesila višestruka nevolja, među njima i moju sestru.
Zdrmao ih potres, unesrećio mnoge koji su mukotrpno stvarali domove otkidajući od usta kako bi stvorili dom sebi i djeci. Briga o demografiji su svima puna usta, a i to malo djece koja su u Cvjetnom, ne mogu adekvatno zbrinuti.
Ne želim u dogledno vrijeme ići na Gornji Grad kojeg posebno volim. Tamo sam išla u školu četiri godine (najljepše godine mladosti). Stradala je u potresu do crvene oznake, znači za rušenje. I još mnoge zgrade koje su davale Zagrebu poseban purgerski štih, za rušenje su. Sestrina kuća isto je stradala tako da joj je poremećena statika. Sama je krenula u obnovu jer dočekati da će nešto dobiti zabadava od države, nije ni pomislila.
Zbog neodržavanja i neodgovornosti, poplave su uništile mnoge domove i “najbolje” je što nitko nije odgovoran za neodržavanje i nebrigu.
Kada idem u posjet sestri izbjegavam Bukovačku jer se tamo svako malo otvori krater kao da je proradio vulkan, pa radije idem okolnim putem na Fratrovac. Tako će se krpati dok očito ne proguta ulica koji auto i netko ne nastrada. Tu ne vrijedi izreka „zemljo otvori se„ zbog srama, jer mnogima je čip za sram krepao.
Čitam novine, ne vjerujem svojim ćoravim očima. Mijenjam naočale da vidim, je l’ to moguće, da nakon svih nedaća koje su zadesile grad, vladajuća klika u gradu iznajmljuje bijesne utomobile za masnu lovu koja će ako tako nastave proždrijeti pola gradskog proračuna. Sirotinju i obnovu tko šljivi, grad može stajati razrušen godinama. Nije mi jasno po čemu su te stražnjice vrijednije od običnih da im trebaju takve marke automobila?
Nedavno je moj unuk proslavio rođendan. Dok je bio mali jako je volio pjesmu „Tata kupi mi auto“ a ja sam je rado pjevala kao Zdenka Vučković. Sada je veći i više ga ne zanimaju autići za rođendan kao nekada, svi stoje pospremljeni na tavanu.
Spremna sam se priključiti prosvjednicima i sve te automobile svih mogućih marki i sposobnosti pokupiti i pokloniti gospodi kojoj je fetiš marka automobila. Garantiram, malo su voženi, nije potrebno plaćati skup najam, i zarade neće biti da se dijeli s jatacima.
Mogla bih i bicikl pokloniti jer meni više zdravlje ne dozvoljava na njega se popeti, pa neka se vozi gradonačelnik na njemu kao u Danskoj premijer.
Znam to će biti na sveto Nigdarjevo, jer što je država siromašnija vladajuća klika je bahatija pa ću bicikl pokloniti nekom kome je stvarno potreban. Sirotinje koja si štošta ne može priuštiti, sve je više.
Gasim sve izvore informacija i idem na dvorište skupljati lješnjake, pustiti mozak na pašu i uz put pjevušiti kao Luka Bulić:
Ćaća kupi si auto
audi, mercedes, i BMV
bar jednu malenu škodu
ćaća kupi ih,
ćaća kupi ih,
ćaća kupi ih sve...