IDEALIST ČELIČNE ISTRAJNOSTI

Iz naše arhive/ objavljeno 31.07.2017.

Ivan Lupis Vukić, naš je prvi iseljenički novinar

“Postoje dvije kulture na svijetu: kultura knjige i kultura srca. Prva je gradska a druga seoska. Kultura knjige dovela je ljude do najvišeg stupnja znanja. Ali budući u njoj nema uvijek i kulture srca, školovan čovjek je velikim svojim znanjem doveo ljudstvo u savršeni kaos, u carstvo sebičnosti, uništavanja, nasilja, pljačke i bluda. Znanje, bez kulture srca, ugrožava sebe i sve ljudstvo na zemlji. Ja sam za kulturu-srca.” Ivan Lupis Vukić, Novo doba (28.03.1937.)

piše: Branka Oreb-Jerković
Kada je koncem svibnja 1929.  godine u Split stigao slavni književnik George Bernard Shaw, svjetina se nagurala ispred hotela ‘Central’ na Pjaci, gdje je odsjeo sa suprugom Charlottom, u želji da čuju njegove cinične komentare iz prve ruke.

Shaw je nerado odlazio na putovanja pa je tim prije njegov trodnevni boravak u gradu podno Marjana bio vrhunski doživljaj a svaka izjava iz piščevih usta odlazila jeravno na stranice dnevnog tiska. U tome šušuru malo je tko i prepoznao visokog, naočitog čovjeka iz njegove pratnje.

Samozatajan, kakav je bio iako svjetski putnik, Ivan Lupis Vukić, rodom iz Vignja na poluotoku Pelješcu, imao je rijetku čast biti mu domaćin, vodič i prijatelj.

U to vrijeme Ivan Lupis Vukić bio je direktor Jugoslavenskog biroa za iseljeništvo u Splitu i s publicistom Živkom Vekarićem poveo je uglednog gosta po gradu i okolici te na izlet do Skradinskog buka.

Britanski tisak poslije će hvaliti ljepote rijeke Krke kao i jadranske obale, pozivajući turiste na odmor u zemlju ‘nedirnute prirode’ jer je Shaw izjavio da su mu “dalmatinski gradovi lijepi kao slike a Dalmatinke kao filmske zvijezde”.

Tako je skromni Vignjanin kratko vrijeme dijelio svjetsku slavu s hirovitim Ircem a onda je nastavio raditi svoj posao jednako samozatajno kao i prije…

U svom dugom životu (umro je u 91. godini) Lupis je prošao iznimno zanimljiv, dinamičan put od sitnog šegrta proletera, narodnog tribuna do uglednika europskog ranga, da bi na koncu sasvim zasluženo ponio titulu našeg prvog iseljeničkog novinara u Sjedinjenim Američkim Državama.

A cijeli svoj život, bez obzira na funkcije koje je obnašao, pa i onda kada je zbog sukoba s vlašću završio u zatvoru, neumorno je pisao crtice, kritike, eseje…

Splitski teatrolog Anatolij Kudrjavcev nazvao ga je svojevremeno “idealistom čelične ustrajnosti” koji je do kraja “ostao poštenjak i siromah posvećen općoj stvari, bez poriva za osobne probitke”.

Dio Lupisova bogatog arhiva ustupljen je Sveučilišnoj biblioteci u Splitu ali sve donedavno na internetu se o moglo pročitati samo par rečenica njegove suhoparne biografije. Općepoznato je naime da se u našoj zemlji ne poštuju povijesne ličnosti pa je tako i Lupis doživio sličnu sudbinu.

Njegova kćerka Mara Pilković, rođ. Lupis, nije se mogla pomiriti s tom činjenicom i odlučila se uhvatiti u koštac s očevim nasljeđem i dostojno ga prezentirati u digitalnoj formi. Jer, kako kažu mlađi naraštaji, ono čega nema na mreži nije se ni dogodilo.

U rujnu pretprošle godine pozvala me k sebi ne bi li joj pomogla ostvariti san.  Bila sam počašćena njezinim pozivom i rado sam obećala učiniti sve što je u mojoj moći. U tome trenutku, istina, ni sama nisam znala odakle krenuti…

Gđa. Mara mi je ustupila brdo povijesne građe, očevih članaka od početka prošlog stoljeća ali i tekstova napisanih o njemu u Slobodnoj Dalmaciji,  glasilu Matice iseljenika Hrvatske i sl…U trenutku sam se našla izgubljena u epskom opusu čovjeka koji je ostavio značajan trag u povijesti našeg iseljeništva i stekao neupitne zasluge u borbi za iseljeničke interese. Prelistavajući stare zapise pisane nalivperom…ostaneš zatečen riječima koje su i danas aktualne…

Predložila sam organizaciju znanstvenog skupa o liku i djelu Ivana Lupisa Vukića što je gđa. Mara s oduševljenjem prihvatila. Našle bi se nas dvije u njezinu skromnom stanu na Bačvicama ili Gradskoj knjižnici “Marko Marulić”, razgovarajući sveudilj o turbulentnim vremenima između dva rata u kojima je radio i stvarao njezin otac.

Sticajem okolnosti nisam mogla sudjelovati u realizaciji znanstvenog skupa ali je on, ustrajnošću obitelji kao i uglednih povjesničara, održan u Hrvatskom domu u Vignju, zdanju za koje je upravo Lupis u tuđini prikupljao sredstva kako bi moji sumještani imali mjesto okupljanja i druženja. A ispred Doma otkriveno je spomen poprsje Ivana Lupisa Vukića, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića.

Na internetu se pak danas može pročitati opsežnija biografija na znanje budućim generacijama.

I ovaj moj mali prilog je u znak zahvalnosti čovjeku koji nas je zadužio za sva vremena.

…

Ivan Lupis Vukić rođen je u Vignju na Pelješcu 1876. godine a umro je u Splitu 1967. godine.  Spada u istaknute javne djelatnike koji su svojom plodnom publicističkom i političkom djelatnošću obilježili kraj 19. i prvu polovicu 20. stoljeća, čineći sponu između domovinske i iseljene Hrvatske. Bio je najmlađi suradnik iseljeničkog tiska, najmlađi zastupnik u Dalmatinskom saboru, suradnik britanskih i francuskih novina i časopisa, neumorno ističući istinu o Hrvatskoj u  Austro-ugarskoj Monarhiji.

Tijekom Prvog svjetskog rata intezivirao je publicističku djelatnost koristeći svoje razgranate veze među stranim publicistima, dokazujući štetnost Londonskog ugovora i hrvatski karakter Istre i Dalmacije.

U međuratnom razdoblju desetak godina proveo je među hrvatskim iseljeništvom u Americi a potom se vratio u domovinu, neumorno nastavljajući rad na iseljeničkim temama, zapisao je Petar Krolo, ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Splitu u povodu 140. obljetnice Lupisova rođenja.

Citat iz Lupisova članka “Bogatstva Dalmacije”:

“...Mi smo sebe tako uvjerili da je Dalmacija siromašna da su nam njena bogatstva zaposjeli tuđinci, a druga – koja po svojoj prirodi ne spadaju u kolonijalnu eksploataciju pohlepnog velikog kapitala – da mi sami još ne znamo iskorišćavati. Dalmacija nije siromašna zemlja. Ona je prirodno toliko bogata da bi mogla čestito ishranjivati sve svoje stanovništvo. U njoj su faktički siromašne samo naše misli…”

Citat iz putopisa “Među našim narodom u Americi”(1929):

“Na svom putovanju sam još očiglednije uvidio, koliko li se naše iseljeničke, to jest narodne snage, troši u tuđini, oreći i sijući tuđe polje, ribajući tuđe more a koju bi se svu moglo uložiti u domovini, da je više sređenosti, pameti i nastojanja za općim dobrom…Red je na domovini da silne kapitale, novca i znanja u našem iseljeništvu privlači na svoje tlo, neka se te silne energije razvijaju ovdje, gdje im je majka priroda dala sve preduvjete…”