ili… demencija, senilnost
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
To je stanje kod pojedine starije osobe koje članovi njezine obitelji obično znaju opisivati da se osoba „počinje gubiti.“
Neupućeni ljudi pogrešno smatraju da je demencija (senilnost ili bolest zaboravljanja) uobičajeni znak starenja. To nisu popratne promjene kod zdravoga, uobičajenoga starenja.
Demencija je bolest mozga. U moždanim stanicama oboljele osobe počnu se nakupljati neuobičajene i neželjene bjelančevine koje razore stanicu. Nakon višegodišnjega trajanja bolesti na taj način propadne veliki dio moždane kore.
Karakteristično za demenciju jest to da su pogođeni oni dijelovi mozga koji su odgovorni za razmišljanje, planiranje, računanje, donošenje odluka, orijentaciju u vremenu i prostoru i pamćenje.
Uobičajena, dobroćudna zaboravljivost
Demenciju ne treba miješati sa uobičajenom zaboravljivošću koja se javlja kod velikoga broja zdravih ljudi ako su oni preopterećeni radnim obvezama ili su kronično neispavani. Kad se takav čovjek dobro odmori, njegova zaboravljivost nestaje.
Dijagnozu demencije je teško utvrditi, jer ta bolest ima bezbroj lica. Uzrok demencije nije poznat. Protiv nje još uvijek nema djelotvornoga lijeka. No postoje lijekovi koji je donekle mogu usporiti ili zakočiti. Zbog toga je važno o toj bolesti pisati i poučavati kako samoga bolesnika, tako i njegovu obitelj te mlade liječnike i njihove medicinske suradnike.
Primarna demencija ili Alzheimerova bolest
Čak 65% dementnih ljudi ima Alzheimerovu bolest. Ona počinje postupno, podmuklo, čak 10 godina prije nego li se pojave prvi jasni znakovi bolesti. Smrt kod bolesnika s Alzheimerovom bolešću nastupa 10-12 godina nakon što su se pojavili jasni znakovi bolesti.
Bolesnikove smetnje
Bolesnik najprije gubi kratkoročno pamćenje. Ne zna što se dogodilo jučer; gdje je bio, što je jeo, koga je susreo. On zaboravlja pojedine riječi, mjesta, zbivanja. Ima upadljive i nagle promjene u ponašanju: najprije je depresivan, a nakon kratkog vremena postaje izrazito veseo, bez nekoga povoda. On loše spava; noću se budi i luta po kući ili može čak izaći iz kuće i nekuda odlutati. Ne orijentira se u vremenu i prostoru. Ne prepoznaje više članove obitelji s kojima živi. Počinje se plašiti nepoznatih ljudi. Ima osjećaj da mu nestaju stvari; sitnice, naočale ili novac. Misli da ga netko potkrada te zbog toga sumnjiči ili optužuje svoje bližnje. Često ima smetnje vida. Sluh mu se pogoršava. Može imati halucinacije: vidi ljude ili stvari koji ne postoje, vidi na zidu razne insekte, čuje glasove ili buku koje nema, tvrdi da osjeća u svojoj sobi vonj po paljevini ili plijesni. Sve su to znakovi da mu je obolio onaj dio mozga u kojem se nalaze centri za vid, sluh i njuh. Takvog bolesnika ne treba razuvjeravati da ne postoji to što on vidi, čuje ili njuši. Obitelj se treba prilagoditi bolesnikovom stanju i ne trošiti snagu na razuvjeravanja. Kod pojave njušnih halucinacija liječnik treba isključiti padavicu ili tumor na mozgu, jer i te bolesti imaju njušne halucinacije.
Vaskularna ili žilna demencija
Tu se radi o bolesnim promjenama na moždanim žilama koje bi trebale opskrbljivati krvlju ona područja u mozgu koja su odgovorna za razmišljanje i sjećanje. U tom slučaju bolesnik osjeća zbunjenost, nemir, nervozu, ima nestabilan hod, ima nevoljno otjecanje mokraće, depresivan je, otežano komunicira sa okolinom, ima smetnje u razmišljanju i pamćenju.
Liječnici su ustanovili da ljudi mogu imati poremećaje njuha čak pet godina prije pojave demencije. Takvi ljudi od pet ponuđenih, uobičajenih mirisa (riba, naranča, mentol, ruža, koža) ne mogu pogoditi čak četiri mirisa.
Vaskularne demencije mogu nastati nakon moždanoga udara, kod povišenoga krvnoga tlaka ili visokog kolesterola u krvi. Češće su kod pušača kojima nikotin iz cigarete sužava krvne žile, pa je cirkulacija krvi kroz mozak ometena i nedostatna.
Niti jedna država na svijetu nema dovoljno bolničkih kreveta da bi mogla zbrinuti sve svoje dementne bolesnike. Zato najveći teret podnose obitelji. Obitelj pati jer svakodnevno svjedoči o polaganom duševnom umiranju svojega člana, a pri tome je bespomoćna. Specijalizirani domovi za starije osobe sa demencijom su vrlo rijetki i silno skupi.
Danas u svijetu ima oko 43 miliona takvih bolesnika. Dok u cijelom svijetu traje istraživanje o uzrocima te bolesti, kao i potraga za lijekom, ne preostaje nam drugo nego se prilagoditi na suživot s takvim bolesnikom.
Postoje udruge za obitelji koje njeguju dementnoga člana. U udrugama se dobije pouka o postupanju sa bolesnikom, pravni savjeti o pravima bolesnika te informacije o novostima u liječenju.