MOJE RAZGLEDNICE – DARUVAR 2. DIO
piše: Marijana Šundov
Daruvar, 25. listopada 2020. – veličanstvena krošnja razgranatog stabla privlači poglede svojom ljepotom, a ispod nje na predah mami duboka hladovina.
Nije ispred mene bilo kakvo stablo, to je stablo ginka biloba staro 242 godine. I nije to neko staro stablo nego „Zaljubljeni ginko“ koji je ove godine osvojio drugo mjesto na natjecanju za Europsko stablo godine.
Svake godine europska organizacija Tree of the Year raspisuje natječaj za izbor stabla godine. Nije presudna starost ili ljepota stabla priča. Dakako priče drveća su uvijek povezane s pričama o ljudima. Bjelovarski ginko (napominjem muški ginko) je opsegom debla od sedam metara najveći i najstariji ginko u Hrvatskoj. Daruvarčani ga zovu Adam.
Pored njega je manji ženski primjerak ginka, u žargonu nazvan Eva kojega svojom sjenom i granama čuva i štiti muški ginko Adam. Adam i Eva prvi ljudski par, prvi zaljubljeni par nastanjen u zemaljskom Raju. Daruvarski zeleni Adam štiti svojim granama Evu – on je tako zaljubljeni ginko.
Priznat ćete doista slatka priča. Ginko na Istoku (Japan i Kina) ima status kakav u slavenskoj mitologiji ima hrast. Ovo stablo je simbol odanosti, ljubavi i dugovječnosti. Prvo stablo koje je prolistalo u Hirošimi nakon atomske bombe bio je upravo ginko, oko kojeg je podignut hram u kojem se moli za mir. U Daruvaru smo otkrili trgovinu sa zgodnim prigodnim suvenirima – nakitom i predmetima koji sadržavaju preparirani list ginka.
Inače, lisnati Adam i Eva iz Daruvara su oboje posađeni u dvorskom parku podignutom, kada i dvorac obitelji Janković, u 18. stoljeću. Park za Jankoviće je statusni simbol te prema ondašnjim nacrtima bečkih arhitekata, kreiran u baroknom stilu. Barokni stil kod parkova u središte stavlja ne prostor nego građevinu. Dvorac je taj koji je istaknut, nije skriven u zelenilu nego staze vode k njemu. Dvorac i okolni park trebali su potvrditi svima visoki status grofovske obitelji Janković. Uspjelo se u naumu. Bio je to, prema zapisu putopisca suvremenika Friedricha Wilhema von Taubea, najljepši dvorac u Kraljevini.
Priča o podizanju dvorca kaže kako je grof Antun Janković, u to doba veliki župan čije je sjedište bila Požega, patio od jakih bolova u leđima. Čuvši da Daruvar ima tople izvore i ljekovito blato odlučio je 1771. upravo na tom ljekovitom mjestu izgraditi obiteljski dvorac i kupališno lječilište.
Cijeli kraj je procvjetao dolaskom grofovske obitelji, s kojom su došli i različiti obrtnici koji su sada imali posla. Doista i ovdje se potvrdila sociološka zakonitost kako posebni ljudi utječu na razvoj cijelih gradova pa i šire. Ljudi (kao u ovom slučaju) sa svojim fizičkim boljkama, ali i onim nevidljivim skrivenim u duši, sa svojom podsviješću i naravno svjesnim odabirima oblikuju prostore, stvaraju povijest.
Za svjesne odluke lako je naći objašnjenja kao u slučaju grofa Antuna Jankovića koji je spojio ugodno s korisnim. Međutim postoje i one druge odluke za koje često nema racionalnog objašnjenja. Tražeći uzroke kolektivnog nesvjesnog koje itekako utječe na ljudske odluke psihologija je stvorila pojam arhetipova ljudskog ponašanja. Pionir u ovoj oblasti poznati psiholog Carl Gustav Jung piše: „ Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom.“
Uglavnom, grof Antun Janković odlučio je kako neće živjeti u Požegi nego na prostoru s ljekovitim izvorima te je kupio imanje Podborje i tu podigao dvorac, skladnu jednokatnicu sa nekih šezdesetak soba, koja stoji i danas. Divim joj se iz hladovine koju tvore oba stabla ginka. Razmišljam o povezanosti ljudi i gradova. Da grof Antun Janković nije želio liječiti svoja bolna leđa povijest Daruvara bi išla drugim pravcem. Čak ni ime grada ne bi bilo isto. Dvorac koji je niknuo vrlo brzo nije grof Janković zvao Podborje nego Ždralovgrad odnosno mađarski Daruvar ( daru–ždral, var–grad).
Naime, obiteljski grb grofova Janković imao je u sebi pticu ždrala. U mitologiji ždral je čuvar – onaj koji je budan i oprezan, onaj koji nikad ne spava. Ždral spava stojeći na svojim dugim nogama. Ponekad jednu nogu savine, ova savinuta noga, koja je u grbu Jankovića nije prazna – ždral drži kamen.
Prema predaji ako bi ždral zaspao ispustio bi kamen i tako se probudio. Budni ždral mogao je nastaviti čuvanje svoga jata. Ždralova u Daruvaru nije bilo, a nema ih ni danas, jer je njihovo stanište močvara, ali bilo ih je u Mađarskoj odakle su stigli Jankovići. Zašto su Jankovići morali biti stalno budni i je li ždral u obiteljskom grbu odabran svjesno ili nesvjesno je pak tema neke druge priče.
Ždralova u Daruvaru – gradu ždralova ipak ima, ali onih koji su djela umjetnika. Tako krila ždrala izviru iz efektne gradske fontane u samom centru grada.
Ljudi žive stoljećima na ovim prostorima. Postojanje naselje još u 4. stoljeća prije naše ere potvrđuju arheološki nalazi. Izvori spominju panonsko-keltsko pleme imena Iassi. Antički pak genijalci u uživanju, osvajanju i praktičnim svjesnim odlukama naravno mislim na Rimljane, ovdje osnivaju putnu postaju imena Aquae Balissae doslovnog prijevoda „Jaki izvori“. Iz rimskog vremena pronađena je velika količina novčića, natpisne ploče, nadgrobne stele, kipovi, žrtvenici, posuđe.
Najpoznatiji nalaz je ipak stakleni mrežasti pehar po nekim arheolozima carski pehar za vino. Je li pehar dokaz da je na ovom prostoru boravio sam rimski car? Je li posuda doista carski pehar? Nema dokaza ni za jedno ni za drugo. Posuda može biti pehar, ali i lampa uljanica ili posuda za prinošenje žrtve lijevanjem. Bila carska ili ne posuda je izniman nalaz jer takvih antičkih posuda u čitavom svijetu ima samo desetak. Posuda je materijalno svjedočanstvo iznimne staklarske vještine antičkih meštara 4. stoljeća, a čuva se u muzeju u Beču.
U Daruvaru se možete po danu prošetati „Rimskom park šumom“, a predvečer uputiti 4 kilometra dalje do međunarodnog parka tamnog neba „Vrani kamen“. Na nekih 8 tisuća hektara površine planine Papuk nalazi se „Vrani kamen“ prostor prirode bez svjetlosnog onečišćenja.
U reklami parka pozivaju „ Ugasimo svjetla – upalimo zvijezde“. Slažem se s njima treba pogledati u zvjezdano nebo, ali i u samog sebe. Veliki crkveni učitelj i filozof sveti Augustin piše: „Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokim prostranstvu oceana, i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i – ne čude se ničem.“
Stoga „Ugasimo svjetla, upalimo zvijezde“ ali i promotrimo sebe. Začudimo se samima sebi, zadivimo se sebi i donesimo svoje odluke svjesno.