NAJVIŠE VOLIM…

prilog: Marica Žanetić Malenica

U dvoranu GK Marka Marulića u Splitu tog 22. listopada moglo je ući točno 40 ljudi.

Gledam lica s maskama raznih boja i dezena. Sjede na propisanoj udaljenosti. Na ulazu ih je stražar dočekao pištoljem za mjerenje temperature, identificirao ih, uzeo im brojeve mobitela. Sve iz predostrožnosti.

Ovo je promocija moje četvrte knjige, poetske zbirke naslova „Žena svojih godina“. Smirena sam. Napetija sam u sporednoj ulozi, kad vodim promocije drugih ili čitam stihove iz njihovih zbirki. Tad strepim hoće li sve biti kako treba, hoću li opravdati ukazano mi povjerenje.

Večeras, kad sam ja u glavnoj ulozi, puštam pomno biranom zlatnom ženskom trolistu (Mejremi Reuter koja kazuje stihove, Damiri Bašić koja je glazbena pratnja na violi i moderatorici Cvjetani Bazina Periša) da brine umjesto mene i ovoj poetskoj večeri dadne ljepotu stiha i glazbe, iskrenu emociju i onu tako moćnu žensku energiju od koje se suza pusti, smijeh čuje, duša krijepi.

Kako bi ovim divnim ljudima pod maskama bilo drago da su upravo tu, u zatvorenom i zamračenom prostoru knjižnice, umjesto na Rivi ili u kafiću u ovoj vedroj i mirnoj istopadskoj večeri…

Iz misli me je prenuo zvuk viole. Počinje. Damiru, akademsku glazbenicu, čula sam samo jednom na pjesničkoj večeri koju sam vodila. I ponijela njenu interpretaciju negdje u sjećanju.  I prije nekoliko dana ju oživjela. Kako doći do nje? Poruka upućena u Messenger bila je dovoljna. Dobila sam potvrdan odgovor da će večeras biti dio predstavljačkog tima.

Glazba je utihla. Slušam pozorno svoje stihove izgovorene onako kako treba, ženski snažno.  Prvi blok započinje pjesmom „Kartograf“. Slijede „Prvi poljubac“, „Žena za sva imena“ i „Krpam prošlost“. Mejremu poznajem neko vrijeme, već je recitirala moje stihove onako kako mi koji ih napišemo to ne umijemo. Jer ona je svestrana umjetnica – glumica, glazbenica (svira, pjeva, sklada), pjesnikinja, recitatorica… Teško je to i pobrojati, kamoli sve prakticirati tijekom jednog života. Mejrema ima sreću da ih istodobno živi više.

Donedavna sam vjerovala da se u nekim jesenjim godinama nije uputno upuštati u nova prijateljstva, da se treba držati onih provjerenih iz mlađih dana. Kakva zabluda! Vrijeme je već presudilo nekima od tih dugovječnih pa mi je život ponudio nova. I dobro je učinio.

Moja nova prijateljstva došla su u paketu s ovim što me sada zaokuplja, čime se bavim, a to je pisanje. Negdje sam pročitala sljedeće: „Čovjek se rodi, živi i umire sam. Samo ljubav i prijateljstvo stvaraju iluziju da to nije tako“. Pa mi sada, uz moje vjerne prijateljice otprije, iluziju da ne živim sama stvaraju drage mi pjesnikinje i poneka slikarica. Jedna od njih, povjesničarka umjetnosti i slikarica Cvjetana, upravo govori nešto o meni, čita recenziju književnice Sonje Smolec, trudeći se da sve bude kako treba. Poznat mi je taj osjećaj. I nju tek otkrivam i upoznajem, ali duša joj se intuitivno otvorila i rekla svoje da.

U plavim očima moje pjesničke mentorice Anđelke vidim pogled podrške koji mi uvijek pruža. Senka ispred mene sjedi uplakanih očiju, taknula ju je pjesma „Vrelo života“. Vidim da su taknute i druge žene, sve one koje su majčinstvo kušale.

Smješkam se zadovoljna, a opet malo tužna jer ne vidim nijedno lice od onih meni rođenih. Prošle godine, na promociji moje putopisne proze, gledala sam u dva najdraža lica – lica mojih kćeri. Bit će bolje drugi put, tješim se, i potiskujem suzicu u kutu oka.

Za kraj čitam pjesmu „Žena svojih godina“ po kojoj je zbirka naslovljena. I dok mi se moji zamaskirani dragi ljudi smješkaju i plješću, u moje ruke stiže buket predivnih ruža. Na ceduljici piše:

„Draga majko, iako nismo danas uz tebe, mislima smo uvijek. Volimo te! Tihana i Antea“.

Suze više nisu sužnji mojih očiju, slobodne mi vlaže obraze.

Volim pisati pjesme i priče, još više volim vidjeti ih ukoričene, najviše volim biti majka Tihane i Antee.