NA PUTU
piše: Marijo Glavaš
Postoji to jedno zvono na zidu odmah pored vrata i papir s nacrtanom strelicom nalijepljen na vrata, strelica pokazuje prema zvonu, a natpis iznad nje kaže: Ne gurati – pozvoniti na zvono. Sva su vrata na tom dijelu hodnika uokvirena žuto obojenim dovratnicima. I sva su zatvorena. Na jednima piše: Soba za sastanke, na drugima: Soba za informacije (od 14 do 15 sati), na trećima: Garderoba. Ima dosta tih vrata i iza njih se ništa ne čuje. Prostorije su prazne. Ili onaj tko je u njima šuti, oni koji su u njima ne razgovaraju, možda su u svađi, tako nešto. Ja sam s druge strane i čekam.
Vrata s ne-gurati natpisom jedina se ponekad rastvore i kroz žuti dovratnik projuri neka mlada žena u žutoj odori. Ne zaustavljam je, ni jednu od njih, koračam do zida koji je završetak hodnika, pa se okrenem i onda koračam u suprotnom smjeru, tamo prema glavnom ulazu, odnosno prema izlazu iz bolnice, ali mu se ne približavam, dođem do dvanaestog ili trinaestog reda velikih podnih mramornih ploča, do jedne crne fuge, nešto šire od drugih, gotovo pukotine, do trećih ili četvrtih bočnih žuto uokvirenih vrata i onda se okrenem na peti i ponovno krenem prema zidu. Na zidu je plakat mrtvog pape, prethodnika Benedikta XVI., s bijelim slovima, bijelim pozivom na pridruženje na žutoj podlozi. Možda je zato sve obojano u žuto, pomislim, vrata, odore sestara, plakati, jer to je vatikanska boja, boja Božjeg namjesništva na Zemlji, možda već i bojom nas koji čekamo s ove strane vrata žele podsvjesno pripremiti na vijesti koje će nam netko od onih koji će projuriti kroz vrata s automatskim otvaranjem i zatvaranjem udijeliti kad se zaustavi. Možda je zato sve žuto.
Na ovom dijelu hodnika nema gužve. Vani je noć. Na drugom kraju mramorne staze po kojoj hodam svako toliko netko uđe i krene uza skale, ili pozove lift pa nestane. Ovamo nitko ne dolazi. Sam sam i čekam da se otvore automatska vrata, da se netko zaustavi i kaže mi što je s jednim od onih s druge strane vrata. Kad se sam sebi učinim smiješnim, a kamene ploče, fuge i vrata izgube brojčani smisao, zaustavim se pa jednom stavim ruke u džepove, a drugi put ih prekrižim na prsima. Ipak je lakše hodati, pa ne stojim dugo na mjestu. Hodam i čekam.
Nakon otprilike pola sata izađe muškarac. Vrata se za njim kao za kakvih čarobnjakom u zelenim hlačama i bijeloj majici sama zatvore. Vrata na automatsko zatvaranje i otvaranje. Bez žurbe i nervoze, laganim korakom, bez umora na licu prijeđe nekoliko metara koliko ga dijeli od žuto uokvirenih vrata s natpisom: Soba za sastanke i položi veliku ruku na kvaku, nježno kao da će je pomilovati, pa je spusti bez zvuka. Zaustavi se uz do pola odškrinuta vrata i kao da oklijeva da li da uđe ili krene niz hodnik pogleda me. Dovoljan znak. Priđem mu i pitam. Kaže da ne zna, da on jest jedan od tih iza vrata koji znaju, ali je on s drugog kraja hodnika koji vrata skrivaju, a onaj za kojeg pitam je u prvom dijelu, pa najbolje da pitam neku od sestara, njima je upravo smjena, pa eto, mogu njih pitati, sigurno će mi znati reći više, tako, najbolje da sačekam. Odlučio se za hodnik. Prije nego se udaljio zatvorio je vrata sobe za sastanke da me kakav zvuk ili nešto iz nje ne bi omelo u čekanju.
Star je, jako je star i znam da su šanse male, velika stvar je što je uopće preživio operaciju, ali svejedno čekam da netko izađe, bilo tko i kaže mi nešto, bilo što, da povjerujem. U ravnini s posljednjim žuto uokvirenim vratima, tamo prema izlazu kojem se ne približavam, iz stropa viri sat s velikim kazaljkama, velikim brojevima, veliki bolnički sat. Ne trebam se ni približiti, od zida s papom mogu vidjeti koliko je sati, koliko sam već tu, koliko dugo čekam.
Još ih je par izjurilo, možda je to sve i jedna te ista u žuto umotana mlada žena ali od brzine joj ne primjećujem lice, ili ga mijenja. Vidim da je umorna, da je premorena, ta jedna-ili-sve žuta žena, da bi ih bar još toliko trebalo izjurivati kroz vrata s automatskim zatvaranjem i otvaranjem da bi si mogle dopustiti kretanje brzinom dovoljnom da im promatrač uoči i zapamti lica. A lijepe su, stvarno su lijepe. Najljepše što se može dogoditi onome tko čeka. Poželim da je njihov plakat na zidu, samo da im vidim lica.
Pred kraj čekanja izašla je jedna drugačija od drugih koje su izlazile, drugačije obojana i krenula prema vratima s natpisom: Garderoba. Meni su ruke bile u džepovima. Stajao sam na mjestu i gledao kako se za njom zatvaraju automatska vrata. Čim je stupila na hodnik s ove strane bilo je jasno da ona zna. Oslovio sam je i pitao. Odgovorila je.
S velikom pažnjom i detaljnošću. Rekla mi je bilo što i ja sam joj povjerovao. Vani je bila noć boje nimalo slične onoj što je uokvirivala vrata napuštenog odjela. Puhalo je i nekoliko sati stara posjekotina od papira na koži između prstiju lijeve ruke počela me boljeti. Ili me svježi zrak natjerao da je primjetim. Bol. Pogledao sam lijevo pa desno, podigao ovratnik jakne i krenuo niz ulicu.