BOŽIĆ

Iz naše arhive/ objavljeno 28.12.2010.

piše: Marijo Glavaš

Majka je na prozoru i čeka. Zna da će doći, ta obećao je, a kad on nešto obeća…

Nalakćena na okno vidi sve, široku šesterotračnu cestu, po tri trake u svakom smjeru, veliko raskrižje, autobusnu stanicu, zapravo vidi obje stanice na kojima bi se mogao iskrcati.

Nije ni slutila, ono kad su kupovali stan, da će joj jednog dana pružati tako preglednu i cjelovitu sliku, da joj ništa neće moći promaći.

Na stablima nije preostao ni jedan jedini list tako da joj ne zaklanjaju pogled, jasno vidi prolaznike između golih grana. Mirna je i ne brine. Samo čeka. Doći će. On uvijek dođe…

Oko podne je počela padati kiša. Zvuk crkvenih zvona izmiješan s bukom automobila postao je gotovo nečujan kad je zatvorila prozore s dvostrukim staklima. Iz zvučnika televizora dopirao je glasni papin pozdrav urbi et orbi.
Nije se okrenula da pogleda svjetinu, na tisuće vjernika okupljenih na trgu Svetog Petra, ni onda kad se kadar prebacio na jedan od onih što ga je lovila kamera sa nekog od visokih vatikanskih balkona, a u kome su svi ti ljudi izgledali kao sićušni golubovi na bilo kojem od tisuću rimskih trgova, samo nešto moderniji, nisu čekali mrvice, niti su gugutali, nego su svakih nekoliko sekundi bljeskali svojim velikim fotoaparatima sa optičkim povećanjem tolikim da su mogli primjetiti kako papina kapa stoji čitavih jedan centimetar više na desnu stranu.

Ostala je uz prozorsko staklo i kad god bi joj dah zamaglio vidik, sjenu bi obrisala rukavom. I čekala.
Majka i papa bili su u potpuno istom položaju, samo što je pred njim bilo malo više ljudi. I papa nikoga nije čekao.
Vatikanski su se turisti počeli razilaziti, a njihovo su mjesto na kružnom trgu zauzele lokve svih oblika, baš onakve kakve je s prozora nebodera gledala majka. Slavka još nema.

Dolje ispred portuna nakupilo se podosta vode i jedna je djevojčica u ružičastim gumenim čizmama skakala na sred duboke mlake dok ju je s njenog ruba dozivao visoki mršavi muškarac bez kose.
Nije čula ni riječi od onoga što je govorio toj malenoj, valjda kćerki, ali se nasmijala vidjevši da djevojčica nema namjeru izaći i da se i ona smije. Nije bilo druge, muškarac je u tenisicama zagazio u vodu, jedan veliki korak, pa skok i povukao djevojčicu za ruku. Bio je mokar do bedara i nogavice su mu se zalijepile za kožu.
Djevojčica je veselo skakutala uz njega, a onda su nestali u jednom od susjednih portuna. Potpuno nestali.
Još samo nekoliko krugova što se primiruju u velikoj lokvi ispred zgrade.
Još samo par turista i jedna fotografija prije odlaska u Vatikanu.

U četiri je dobila poruku. Morao sam nešto do ureda, brzo ću doći. Pozdrav. Slavko.
Razvedrila se i na trenutak odmakla od prozora, da vrati lonac s juhom na ploču i još jednom je podgrije. Sad će on.

Dan prije kupila je domaćeg pijetla na tržnici, pet kila, odličan …ne bi joj Ivan lagao, znaju se već deset godina… sigurno će mu prijati, jadan, ni jesti ne stigne. Dovukla je sjedalicu do prozora i sjela. Noge su je boljele od stajanja. Sad će on.
Sreća da Slavko nema problem s venama kao ja … pomislila je …kako bi inače sve to stizao.

Na stanici se zaustavio kratki, žuti autobus. Odmaknula se od naslona. Nije mogla vidjeti broj. Vrata su se zatvorila. Jedna žena s djetetom sklopila je kišobran i ušla. Nitko nije izašao.
Juha je kuhala već sat vremena. Potpuno je zaboravila na nju. Sreća pa ju je stavila na lagano, inače bi bila potpuno ishlapila.

Snažne ulične svjetiljke uz veliku prometnicu rezale su gradsku tamu na narančaste komade. Tri autobusa zaustavila su se na stanici na šesterotračnoj i jedan, koji je iz pravca grada došavši do križanja skrenuo desno, prema moru, na četverotračnoj cesti.
Znala bi da je bio u njima, vidjela bi da je izašao, makar i da je iz onog jednog otišao niza skale kod podvožnjaka i ušao u kafić, prepoznala bi ga.

Likovi s pločnika bili su tamni, ali Slavkove pokrete nije mogla zamijeniti za ničije. I onaj njegov veliki kišobran na plavo-bijele pruge, onaj što mu govori da kupi neki drugi, pravi kišobran, a ne da mu se ljudi rugaju kako okolo nosi suncobran, a on se branio da svi nose takav i kako ispod njega ne pokisne doslovno ni kap … nije ga mogla promašiti. Uvijek ga je nosio kad je kišilo. Ni jedan takav nije izašao iz autobusa. Ni bez kišobrana nije bilo nikoga.

Točno su pogodili prognozu … pomislila je … prijepodne djelomično oblačno, poslijepodne kiša i mjestimični pljuskovi. Oko šest je počeo baš jedan takav. Mjestimični.

Sjetila se kako su, još dok mu je otac bio živ, zajedno pravili kolače …ona bi umijesila sve što treba za tijesto, otac bi ga razvaljao, a Slavko bi svojim malenim rukama uhvatio čašu ili neki od metalnih kalupa i klečeći na stolici, svom snagom upirao da napravi lijepe oblike.
Koliko je mogao tada imati … čini se tako davno, možda kao ona djevojčica iz lokve, možda baš kao ona.
Oko osam se sjetila juhe. Nešto malo tekućine, prst ili dva, plivalo je na dnu lonca.

Mobitel se oglasio porukom. Okrenula je kolo na štednjaku i požurila.
To mora da je moj Slavko.
Prazna cesta. Ne smeta joj. Sretna je jer će ga tako lakše ugledati. Možda ga prepozna već u autobusu, ako bude sjedio pored prozora. Možda i on nju ugleda pa joj mahne. Majka se još više približi staklu. Sad će on, samo što nije.

Gdje si više, Slavko? Napisao si da stižeš za pola sata.

U deset je zazvonio mobitel.
Njegovo ime velikim slovima preko ekrana i slika zvona koje se trese. Pritiska zelenu slušalicu i kaže halo.

– Ej, majko, sritan ti Božić.
– I tebi moj sine, pa di si do sad?
– Zadrža san se nešto u uredu, eto, šta ću… Jesam te probudija?
– Ma kakvi probudija, čekan te ja, kad ćeš doć?
– Di ću sad, majko, pogledaj koja je ura, biće san te i probudija, samo san te tija nazvat i čestitat ti pa ću sutra doć, aj ti sad lipo nazad leć, pa ćemo se vidit, a?
– …
– Čuješ li?
– Dobro, sine moj, ajde onda se vidimo sutra. Fala ti šta si se javija.
– Ma ništa, ajde laku ti noć.
– Laku noć, sine moj.
– Lipo spavaj.
– I ti isto.

Ponoć. Ugasi svjetlo i legne u krevet.

Znala sam ja da će me nazvati... pomisli… pa sklopi oči i zaspe.