piše: Štefica Vanjek
Svako jutro već danima, čim otvorim oči prvo provirim kroz prozor ne bi li ugledala kakvu sunčevu traku. I svako jutro početak dana je razočaranje…
Još malo pretvoriti ću se u krticu bez očiju. Iako kuća ima mnogo prozora svjetla moraju biti upaljena cijeli dan. Imam osjećaj kao da nas i Bog i priroda pripremaju za život na sjeveru kad ovdje više ne budemo imali od čega živjeti jer će sve postati privatno i uništeno.
Nisam nikada bila u Norveškoj i Finskoj ali ako je kod njih pola godine ovako kao sada kod nas, onda mi nije žao što nisam bila, i nemam više želju putovati tamo. Kažu meteorolozi da nam stiže i snijeg tako da će doživljaj biti potpun.
Toliko mi je hladno zbog magluštine koja se uvukla u svaku poru da imam osjećaj da će svaki čas sob se pojaviti na terasi tražeći hranu, ili došetati pingvin. Pri tom ne mislim na soba Djeda Mraza koji će uskoro na put sa poklonima jer znam da me već godinama isti bradati gospodin zaobilazi. Vjerojatno nemam dovoljno širok dimnjak da može ući u kuću, ali mogao bi bar pred vratima nešto ostaviti. A možda je to i zato jer sam mu prestala pisati pa ne zna ni da postojim.
Baš mi je palo na pamet da bi mu mogla poslati pismo sa željama, samo ovaj put, i to ne da mi donese neki tričav poklon, nego ono što mi treba, na primjer, jedne gipkije i pokretljivije noge (može i kozje, današnja moda sve nedostatke prikrije) da mogu otići do trgovine pješice i u njoj sve razgledati bez žurbe, da ne slušam svaki puta muževu opasku iz automobila“nemoj dugo“, a kupila sam mu prostamol uno. Torbu s kotačima već sam kupila onda dok sam mogla pješačiti a da mi koljena ne klecaju od umora i bolova.
Još si želim jednu normalnu desnu ruku da mogu po skrivečki odrezati komad špeka i smazati ga onako s guštom da mi inspektor kalorija, muž, ne mora rezati i odrediti količinu.
Normalno, u želje spada i jedan vrhunski kirurg koji će napraviti tu generalku na meni, a da se ne zapomognem zlatne bolničke bakterije pa odem la, papa i za sve postane kriva korona. Da mi je znati tko joj je dao to ime, možda netko tko se želio nekoga na brzinu riješiti, ili zbog toga što ju ni jedan antibiotik ne može lako savladati, tko će znati, mi obični ljudi ne, samo stručnjaci istraživači.
Već unaprijed znam da će pismo biti „uzalud vam trud svirači“ jer baš kad će djedica trebati krenuti biti će zatvorene i nebeske granice, ne samo zemaljske, radi ove opake besramnice korone, koja nas je učinila zatvorenicima kao da smo uništili i pokrali pola države.
Po ovom vremenu ne možeš izaći na zrak, bar na dvorište da udahneš svježi zrak jer možeš udahnuti samo maglu i otuširati se rosuljo. I ptice su se sakrile u duplje pa se iz obližnjeg gaja ne čuje ništa osim jastreba- ma, čista depresija!
Ponovo će veledrogerije biti na dobitku. Umjesto od sunca, D vitamin ćemo nadomještati kupovinom skupih medikamenata za koje baš nisam vidjela da imaju neki učinak na potrošača, osim učinak za proizvođača.
Izgledom postat ćemo slični Fincima i Norvežanima, ja sam takva od rođenja, svjetle puti, puna pjega kao Pipi Duga Čarapa, lako bi se uklopila.
Nekada sam voljela zimu i njene radosti na snijegu, danas ovo ni slično zimi, ni jeseni, ne volim. Koju god destinaciju za život sam promotrila, svaka ima svoje prednosti i mane.
Zato, ostajem tu na „našem sjeveru“!