U spomen jednom hrvatskom branitelju
piše: Marko Jareb
Jutros pođoh u trgovinu kupiti kruh. Nemam običaj čitati osmrtnice pred istom. No, jutros mi pogled krene sam i vidjeh poznato lice. Je li to moguće? Ode čovjek kojeg znam još iz osnovne škole. I to hrvatski branitelj. Mlad, tek s pedeset i kojom godinom.
Odlaze hrvatski branitelji jedan po jedan, tiho i dostojanstveno. A nisu se libili stati pred tenkove i čelične ptice, takoreći goloruki. I što su sve proživjeli i prebacili preko svojih leđa. Treba im odati istinsku počast i zahvalu.
Kad dođoh kući počnu mi same suze teći niz lice za dobrim i hrabrim hrvatskim braniteljom. Stvarno mi je žao tog dobrog i hrabrog čovjeka. Javljali bi se u putu jedan drugome. Da nije bilo takvih tko zna gdje bismo danas bili. A možda je tom hrvatskom branitelju bilo teže u poraću nego li u ratnoj svakodnevnoj pogibelji, zajedno sa svojim suborcima. Susresti se s raznim „maherima“ koji im priječe i zagorčavaju život, a oni su se borili za slobodu domovine. Ti „maheri“ imaju u rukama razne instrumente kako bi zagorčavali život među inim i hrvatskim braniteljima.
Razne ratne situacije ostavile su duboke tragove na tijelima hrvatskih branitelja, a još i veće u njihovom mentalnom sklopu. Zbog tih trajnih ožiljaka vjerojatno i odlaze mladi pridružujući se svojim prijateljima na vječnoj nebeskoj straži. Odajmo im dužni spomen na njihovom nebeskom putu. Neka odmaraju u vječnosti. A nama neka ostane pouka.