tekst: Štefica Vanjek
Ovo bremenito vrijeme svima nam je donijelo mnoge promjene, pa sam tako ja baka – postala đak.
Korona je mnogima život izokrenula naopačke pa je tako moja kćerka ostala bez posla i mora putovati na posao u Zagreb. To znači, ode po noći i vrati se po noći pa je mene povremeno zapala briga o unucima, kada i zet ide u dnevnu i noćnu smjenu.
Deda taksira a baka s mlađim unukom radi zadaću i uči. E, tu bome nastaju tantalove muke! Jednom smo tako brdo zadataka iz matematike riješili da razveselimo mamu, a onda me nazove kćerka i kaže: „Baka, dobila si jedinicu iz matematike!“ Bože moj, a izgubili smo pola popodneva. Matematika sigurno nije više predmet koji ću rješavati s unukom. I sad mi zvoni uzrečica
“Matematika ljuta si ko paprika, ko te je izmislio trbuh mu se stisnuo“.
Kada je to bilo kad sam ja išla u školu, auuuuuu rekao bi vuk, prošlo je više od pola stoljeća. Sjećam se da sam oduvijek mrzila matematiku. Bila sam odličan đak, a rekli su i oni testovi inteligencije da nisam baš glupa, a tko će znati možda i onda ti testovi nisu bili baš vjerodostojni jer sam se puno puta u životu uvjerila da sam baš glupa.
Naučila sam ja osnovne operacije zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, znam sigurno da su dva i dva četiri, a ne kao neki naši uglednici kojima je uvijek pet ili čak šest, pet minus tri za mene su dva, a za bankare i lihvare je jedan ili nula. Sve te jednostavne operacije su toliko zavuzlali i iskomplicirali da nije čudo što djeca ne kuže, i te jednadžbe u nižim razredima kao da su sva djeca lumeni, meni su u sedmom razredu jedva sjele.
Priroda mi ajde nešto bolje ide, ali i tu ima nepoznanica. Dijete mora naučiti vazdazeleno drveće i listopadno, listopadno mu je sjelo jer logički zaključuje da mu pada lišće, a izraz vazda zeleno ne može upamtiti, riječ vazda se rijetko upotrebljava u našem jeziku osim u pjesmi tamburaškog sastava“Gazde “Vazda gazda, gazda sam ja“. I ja bi tu riječ češće upotrebljavala da sam gazda. Tko zna gdje su mom unuku bile misli kada su to učili, znate malo je na baku pa mu često odlutaju baš kada ne treba.
„Razumiješ li ti što znači riječ vazda?”, pitala sam unuka.
„Nemam pojma“, bio je odgovor. E, onda sam morala nadugačko objasniti što ta riječ znači, ja sam nekada učila da je to zimzeleno drveće, i sama riječ da logički zaključiti da je i zimi zeleno, to jest uvijek zeleno. Savladali smo mi tu prirodu tako da je drugi dan pala petica. Lektira, e to je poprilična tlaka učenicima jer nema ništa na brzinu već treba čitati, a ne igrati igrice. Sjedi unuk s knjigom. Što je pročitao i upamtio vidjeti će se na ispitu.
Engleski i njemački- nema od bake pomoći mora se sam snaći, jer baka ne zna beknuti na tim jezicima, ruski više nitko ne treba pa sam i njega zaboravila, dobro da znam koliko toliko vlastiti jer se i tu pravopis mijenja kao čarape.
Glazbeni – nema problema, to mu ide i sve rješava sam, i tu je na baku, blago meni, ali likovni ne daj bože da je nadaren po baki, tu bi padale jedinice. Sve si mislim da je to možda zato što sam bila ljevak a u školi me tjerali pisati desnom rukom pa mi je olovka uvijek nespretno sjedala u ruku. (Ma kaj god, nemam talenta, ali znam prepoznati lijepo).
Bez obzira što spadam u oltajmere zaključila sam da se obrazovanje baš i nije puno promijenilo od mojih školskih dana. Još je u upotrebi ploča i kreda, nema pametne ploče ni tableta i još djeca moraju biflati napamet. Sva sreća da unuk srednjoškolac sve rješava sam jer od mene nebi imao nikakve koristi, naročito u kemiji, fizici i dr.
Iako sam metuzalem mislim da sam ipak naprednija. Sve što ne znam potražim na internetu i ne moram trenirati vijuge na stvari koje mi u životu ne trebaju previše.
Od sad ćemo zadaću pisati uz pomagalo, ali ne i matematiku.