piše: Štefica Vanjek
Riječ “bojkot” zvoni ovih dana sa svih strana, već mi se kosa diže na glavi, mislim ove tri dlake na glavi koje su mi ostale. Cijeli život od kad znam za sebe nešto bojkotiram, nešto namjerno, nešto silom prilika.
Da, bojkotirala sam trgovine, i ponovo ću. Čini mi se, i sigurna sam, i češće od najavljenog bojkota jer sam od ortopeda dobila pomoćne noge (štake) koje i neće baš previše pomoći ovim potrošenim „od dobrote“ koljenima pa neću moći često šetati sve četiri do trgovina. Potez bojkota je, čini mi se, „uzalud vam trud svirači“, ali ajde „eppur si muove“ „ipak se kreće“ rekao je Galileo Galilej, em ti te izreke, zavuzlal mi se jezik od njih. A to je tako kad hoću biti pametna kao da sam završila fakultet na benzinskoj u Bosni. Živi bili pa vidjeli što ćemo postići, i gdje ćemo stići. Ma fućka se ovima s velikim uhljebskim plaćama i inima što „Mađarska nema more“ i što sirotinja cvili, a iz kontejnera penzić viri.
Prvi bojkot koji pamtim je bio kad mi se sestra rodila, nisam je htjela ni vidjeti, znala sam da ću je morati čuvati i neće više biti bezbrižne igre s vršnjacima. ,Em ti siromaštvo pa su roditelji morali raditi na polju da ne budemo gladni. Da me danas pitate bi li se vratila u to vrijeme, odmah bi bez razmišljanja rekla “da”, ne zbog godina već zbog lijepog i bezbrižnog života. Uzaludan mi je bio bojkot, morala sam je čuvati, ali zavoljela sam je da ju nisam ispuštala iz ruku, i danas je tako. Bojkotirala sam ja i motiku odlaskom u školu, i to redovito i zdrava i bolesna.
Drugi bojkot je bio nakon osnovne škole kada me tata nije pustio u srednju školu koju sam željela u Zagrebu već me poslao na krojački tečaj da budem seoska krojačica (krojačica, tada poštovana gospođa koju su svi cijenili jer nije bilo kao danas brdo kineske jeftine robe). Krojačica je imala brdo časopisa s lijepim haljinama i krojevima pa su žene birale kakvu haljinu žele, ma one su bile modni dizajneri. Tati sam jasno dala do znanja da ću kada postanem punoljetna otići iz sela u Njemačku. Mama je bila pametnija, shvatila je da se ne šalim pa me odvela upisati u Zagreb u školu. Danas si mislim da bi možda bolje prošla u životu da sam se primila šivaće mašine i postala modni dizajner poput Žuži Jelinek ili Koko Šanel (samo ne s toliko brakova jer i ovaj jedan mi je dosta).
Cijeli sam život poklonila odgoju tuđe djece i k tome svoje dvoje, a mogla bi pridodati k njima i muža. E, tu nisam nikada bojkotirala, uvijek sam davala sve od sebe. Danas se to vidi iz brda različitih dijagnoza liječnika stručnjaka za kojekakve boleštine koje su me spopale kada sam otišla u mirovinu, pa umjesto da mirujem ja aktivno provodim vrijeme čekajući u redu na različitim lokacijama i bolnicama. Tko je samo izmislio tolike boleštine, a još gore što su se sve na mene nasadile.
Bojkotirala sam ja i nedjeljne mise kada smo kuću zidali, pa umjesto odmora vikend je bio udarni dan u tjednu jer se skupilo brdo rodbine na gradnji pa sam ih sama morala dobro nahraniti, nisam od umora mogla ni spavati. Bojkot je imao učinka, kuća je nicala kao gljiva poslije kiše. Onda nije bilo pametnih ministara koji bi donosili kojekakve zakone koji se mogu tumačiti kako kome paše, pa ti je kuću mogao pomoći raditi bez naknade tko je htio i znao, a ne kao danas građevinska firma koja zapošljava radnike iz cijelog svijeta koji nemaju pojma o građevini pa se kopa i ruje na jednom mjestu nekoliko puta.
A Bože moj, jeza me spopadne kada se sjetim kako sam bojkotirala trgovine u domovinskom ratu i poraću kada mi je muž zbog „prave politike“ kao i većina zaposlenih ostao bez posla, a trebalo je s jednom sirotinjskom plaćom prehraniti petera usta. Ne dao Bog nikom takvog bojkota, mada danas nije puno bolje, ali samo su dvoja usta pa se nekako preživljava.
Još malo, počet ću bojkotirati sama sebe, pa kad vidim da treba nešto napraviti leći ću i odmarati, a crv nemira neka me glođe. Bojkotirat ću i moju polovicu, jer uz to što ne čujem zaista, praviti ću se da ne čujem kad me bude htio istjerati s trosjeda iz ležećeg položaja.
Na bojkot trgovina u današnje vrijeme i bez poziva ikoga su me primorali već davno ovi „sposobni i visoko obrazovani“ političari koji vode ovu državu u „deveti krug pakla“. Nama penzićima su odredili tako visoke mirovine da ne znamo gdje ćemo ih potrošiti, na režije ili sirotinjsku hranu bez kojekakvih kerefejki, dok oni jedu kavijare, piju pjenušce i ljetuju na egzotičnim mjestima, jedu enormne količine kulena, a kruh im kuhaju plaćene kuharice“.
Često pitam Boga i sebe, da li ima pravde igdje na ovom svijetu, osim među životinjama u prašumi.