piše: prof. dr. sc. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče
/tekst uvaženog psihijatra je iz ožujka ali i danas vrlo stručan, razumljiv, poučan i aktualan, op.u./
Korona, epidemija, pandemija
U prosincu prošle godine u Kini se pojavila virusna epidemija koja je odmah dobila popularno ime korona. Lako pamtljivo, prepoznatljivo, neagresivno, nježno ime. I odmah na početku svijet je (a i Hrvatska) upao u opasnu zamku. Informacije o bolesti su bile točne, precizne, ali sasvim neučinkovite. Zašto? Najvećim dijelom zbog toga što su mediji godinama izvještavali o desetinama i stotinama „smrtonosnih“, „užasnih“ bolesti, infekcija, virusa, bakterija. Sve su završavale za nekoliko dana ili tjedana i sve su imale mali broj žrtava. Tek kad je virus došao u Italiju i kad se u Italiji razmahao, shvatili smo da je ovaj put drugačije.
Bolest (sada već označena kao pandemija) ima mnoge aspekte, ali nisu zanemarivi niti oni emocionalni (mentalni, psihički). Od početka većina stručnjaka i javnih ličnosti kad su govorili o koroni spomenuli bi kratko i ovaj emocionalni aspekt („…nije ništa strašno …nema razloga za strah …važno je da se ne stvara panika…“ i sl.). Na prirodan način se pokušavalo smanjiti strah uspoređujući koronu s nečim što nam je jako poznato („…korona je slična gripi …manje ljudi će umrijeti nego od gripe…“ i sl.). Ali ipak je bilo jasno da se ne radi o sličnoj bolesti (podizanje velikih bolnica u Kini, karantena za milijunske gradove, stopa smrtnosti višestruko veća). Vremenom je sličnosti bilo sve manje, a situacija je postajala sve teža. Iznenada je stvorena velika svjetska kriza.
Psihodinamika, grupna analiza
Za rješavanje ove velike pandemije koriste se sve snage društva. Važno je i psihodinamsko razumijevanje ove krizne situacije. Psihodinamika je znanost koja proučava mentalni sustav čovjeka i fokusira se prvenstveno na odnos između svjesnih i nesvjesnih sila. Prema psihodinamici naše ponašanje je dijelom svjesno, ali dijelom i nesvjesno motivirano. Važno je napomenuti da u nesvjesne sile igraju veću ulogu u stanjima kad su vanjski stresori jače izraženi. U nesvjesnom dijelu emocionalnog sustava nalaze se tisuće i milijuni ideja, mišljenja, fantazija, bolnih osjećaja, nedozvoljenih želja, traumatskih iskustava, potisnutih događaja i sl. Nesvjesni dio ličnosti je i inače uvijek uzburkan, nemiren, kaotičan. Nesvjesni sadržaji žele doprijeti u svjesni dio, te bivaju potiskivani nazad (psihodinamski princip). U krizama kao što je ova događaju se prave erupcije nesvjesnih sadržaja.
Za bolje razumijevanje krize od koristi su nam i znanja u sklopu grupne analize. Grupna analiza koristi psihodinamska znanja i koncepte za razumijevanje ponašanja grupa, kao i za grupnu terapiju. Mišljenja sam da se mnogi aspekti pandemije mogu objasniti koristeći psihodinamske i grupnoanalitičke koncepte.
Strah
Glavno obilježje bilo koje krizne situacije je strah. Strah je svakako najraširenija i najvažnija neugodna emocija. Kao takav važan je dio u svim područjima života (svakodnevni život, posao, kultura, religija, umjetnost i dr.). I u medicini naravno. Strah prati sve bolesti, bez ijednog izuzetka. U psihijatriji strah nije sastavni dio svih bolesti, on je najvažniji dio većine psihijatrijskih bolesti. Dakle, strah je oduvijek s nama, s nama je svaki dan i svaki sat, a ipak ga se plašimo.
A zašto je strah s nama tisućama godina? Zašto ga nismo ostavili negdje u prapostojbinama, pećinama, selidbama? Odgovor je možda malo neočekivan. Strah je neugodno emocionalno stanje, ali strah nije nepovoljno emocionalno stanje. Strah ima važnu ulogu u životu svakog čovjeka i svake zajednice. Strah je signal da se nešto u nama ili oko nas nepovoljno događa i da treba poduzimati nekakve mjere da se ta opasnost otkloni. Strah je sličan nekim elementima imunog sustava. Služi da upozori i pripremi osobu na akciju. Ali neke teške bolesti nastaju na način da se imuni sustav okreće protiv vlastitog tijela. Slično je sa strahom. U „prirodnoj“ količini i obliku snažan je zaštićujući faktor. Kad se raširi izvan tih prirodnih granica i kad se javi u nepredviđenim oblicima tada može postati velika prijetnja zdravlju i preživljavanju osobe.
Kako se razvijala epidemija koronavirusa tako se pojačavao strah. Društvo se počelo boriti protiv koronavirusa, ali i protiv straha. Očekivano u početku su reakcije i preporuke bile tople i empatijske („… samo se ne smijemo plašiti …nema mjesta panici …virus nam ništa ne može, ali panika može… nema nikakvih razloga za paniku…“), ali njihov učinak nije bio baš veliki. Virus nije moguće eliminirati dobrim željama, ali niti strah nije moguće eliminirati magijom, negiranjem ili minimaliziranjem. Kako se epidemija razvijala strah je postajao sve jači i sve iracionalniji. A poruka u javnosti je i dalje ostala ista („…nemojte se bojati…“). Očekivano, rezultati ovakve borbe protiv straha bili su mali. Kod aktualne epidemije strah je posebno težak jer naš neprijatelj (koronavirus) nije vidljiv. Nije vidljiv i nalazi se u nama. I još kad mikrobiolozi kažu da virusi i nisu prava živa bića. Ovakvi napadači izazivaju posebno opasan strah jer ih nije moguće vizualizirati, niti mentalizirati.
Što onda sa strahom?
Kako je strah prirodna reakcija čovjeka na njegovo okruženje, nije moguće izbjeći ga, pobijediti ga, uništiti ga. Ali živjeti sa strahom je iznimno teško. Ipak, ima dobrih rješenja što raditi sa strahom. Negativni efekti straha po naše zdravlje bit će mnogo manji ako edukacijom i treningom usvojimo neke od sljedećih psihodinamskih stavova o strahu.
-Strah je prirodan dio ljudskog emocionalnog sustava, prirodno je plašiti se
-Dobro je razumijevati i preispitivati vlastiti strah
-Strah je visoko individualizirana emocija
-Straha se ne treba sramiti
-Kad razgovaramo o vlastitom strahu s bliskim osobama, taj strah se smanjuje, pogotovo njegov iracionalni, nekorisni dio
-Ako strah dođe do razine da ozbiljno narušava funkcioniranje osobe, potrebno je zatražiti stručnu pomoć
-Psihodinamskom terapijom ili edukacijom povećavamo kapacitet za strah
Bez anestezije
Bilo koja kriza u društvu odmah postaje i emocionalna kriza. Najvažniji element za prevenciju nastanka emocionalne krize su istinite informacije. Ali, i oko istine imamo velike probleme. Već desetljećima smo pustili u javni prostor laž i nažalost prihvatili smo činjenicu da svakodnevno uvažavamo i slušamo laži. Raspravljamo s osobama koje lažu. Mnoge javne osobe toliko su uronjene u laž da više niti same ne znaju što je istina, a što je laž. Javnost se s pravom pita, kako im sada odjedanput vjerovati. Imamo i drugi problem povezan s istinom u javnom životu. Javne osobe se građanima često obraćaju na način kao da su građani mala djeca ili kao da su građani mentalno insuficijentne osobe („…trebate …nikako ne smijete …svi moramo… “). Nažalost, vrlo često se čuju glasovi javnih ličnosti – da građane moramo zaštiti i od nepovoljnih informacija. I građani (većinom nesvjesno) podržavaju ovakav sustav. Od vodećih ljudi u društvu očekuju brza i efikasna rješenja. Povremeno očekuju i da ima se ne govori „cijela istina“
Vrlo važno je neprestano ponavljati da je istina lijek za mnoge probleme u društvu. Istina ponekad može biti i teška i gorka, ali na duge staze je silno ozdravljujuća. Ako govorimo istinu sigurno nikad i nikome ne možemo naštetiti. Izraz „korisna laž“ je lažan. U društvenoj komunikaciji ne treba nam anestezija slatkim lažima. Ako tijekom ove pandemije svi govorimo samo istinu, njezini nepovoljni efekti bit će višestruko manji.
Krizni stožer, zdravstveni sustav
U većini zemalja epidemijom koronavirusa upravljaju krizni stožeri. Opće je uvjerenje da je Krizni stožer RH dosada dobro funkcionirao. Profesionalci s dugogodišnjim iskustvom uspješno obavljaju ovaj težak posao. I što je jednako važno, uspješni su u javnoj komunikaciji. Iz njihovih nastupa i izvještaja je sasvim jasno kako oni razumijevaju epidemiju, što poduzimaju, što preporučuju i sl. Njihov rad je dobar putokaz za sve važne javne funkcije. Ukoliko su pravi stručnjaci na važnim mjestima tada i teški problemi više neće biti teški. I istupi poznatih znanstvenika (Rudan, Đikić) doprinijeli su boljem razumijevanju epidemije, ali i smanjili mogućnost širenja pogubnih lažnih vijesti. Daljnji angažman poznatih znanstvenika smanjit će štete od aktualne pandemije.
Posebna vrijednost našeg sustava je to što u svakoj županiji postoje brojevi epidemioloških službi koje rade non stop i koje su uspostavili stručni algoritam za sve osobe koje trebaju pomoć (kome se javiti kad imate kašalj, kome kad imate temperaturu i kašalj, itd). Ipak, mišljenja sam da bi krizni stožer, u ovoj fazi epidemije, trebao organizirati i psihološku podršku. Psihijatrijske institucije bi mogle organizirati službe koje će pomagati svim osobama koje imaju emocionalne probleme, i to na način koji je primjeren pandemiji (telefonsko savjetovanje, online terapija i sl.).
Važno je napomenuti da cijeli zdravstveni sustav pokazuje odlične rezultate. Kad prođe kriza bit će nam potrebna velika javna rasprava koliko su nam važni zdravstveni radnici, što trebamo učiniti da zdravstveni radnici ne odlaze iz Hrvatske. I naravno najvažnije, ojačati će glas svih nas koji godinama govorimo da nam treba više liječnika, više medicinskih sestara, više novca u zdravstvu, daljnje razvijanje javnog zdravstva i sl.
Izolacija
Jedna od glavnih mjera za suzbijanje epidemije koronavirusa je i izolacija velikog broja stanovništva. U Italiji je npr. dozvoljeno da rade samo neke institucije i tvrtke. Većina osoba se u izolaciji osjeća nelagodno i obično je ova nelagoda manje ili srednje razine. Ali nekim osobama izolacija značajno pogoršava mentalno stanje. U izolaciji se kod njih povećava anksioznost, nesigurnost, depresivnost, uznemirenost, apatičnost i sl. Neke osobe zbog toga će odbijati izolaciju i kad je ona prijeko potrebna ili će je prekinuti i protiv savjeta stručnjaka. Odgovorne osobe trebaju razvijati instrumente kako rješavati i ovaj problem.
Paranoja
U kriznim stanjima se obavezno razvija, manja ili veća paranoja. Većina osoba u krizi emocionalno regredira. Neki i jako puno, čak do shizoidno-paranoidne pozicije (prema Melanie Klein). Ovo stanje je normalna faza u emocionalnom razvoju djeteta, ali je za odrasle osobe ovakvo stanje nepovoljno i vrlo bolno. Dolazi do potpunog rascjepa između mišljenja i osjećaja. Takve osobe neprestano traže krivca za vlastito stanje, ili za stanje u obitelji, firmi, državi ili društvu. Kad ih se pažljivim i racionalnim razgovorom razuvjeri bit će mirni sat-dva, a onda će ponovo „sipati“ dokaze o uroti, krivcima, vlastitoj žrtvi, pozivu na osvetu i sl. Izuzetno je važno napomenuti da lažne vijesti najteže pogađaju baš ovu skupinu mentalno bolesnih osoba. U lažnim vijestima (ma kako one bile apsurdne) ove osobe nalaze nove dokaze da je urota prisutna, da se ona širi i da su potrebne radikalne (često nasilne) mjere da se urota razotkrije i razriješi. Sasvim je jasno koliko je slabost paranoji sklonih osoba izvrsna prilika za manipulatore bilo koje vrste. Paranoja sama po sebi brzo dovodi do promjene ličnosti i nakon završetka kriznog stanja oporavak ovakvih osoba je dug i uz najbolju stručnu pomoć. I u ovom slučaju postoje čvrsti dokazi o tome koliko je prevencija efikasnija u odnosu na liječenje. I treba još jedanput ponoviti, jer je iznimno važno, istina koju neprestano iznose javne i odgovorne osobe je najučinkovitiji lijek protiv razvijanja paranoje.
Stvaranje zaliha hrane i drugih potrebnih stvari
Od početka epidemije u javnosti se često diskutira pitanje stvaranja zaliha hrane i drugih potrebnih stvari. Pretjerana kupovina se osuđuje, ismijava i označava kao kukavičluk ili čak kao pohlepa. Možemo li i u ovom slučaju pokazati malo više razumijevanja. Jednim (manjim) dijelom ove osobe kupuju hranu da se osiguraju za slučaj produbljivanja krize. Ali većim dijelom ovakva aktivnost ima emocionalne (nesvjesne) razloge. Od svog nastanka, ljudi (pa i neke životinje) su većinu vremena provodili stvarajući zalihe hrane. Tisućama godina, ova potreba se prenosila s generacije na generaciju (nesvjesno). Tek zadnjih 50-tak godina u našoj civilizaciji nema potrebe za stvaranjem zaliha hrane.
Dakle, duboko u našem emocionalnom sustavu postoje snažne potrebe da osiguramo zalihe hrane i drugih potrebnih stvari. Hrana ima i nemalo simboličko emocionalno značenje (izvor energije, izvor zadovoljstva, kompenzacija za druge bitne stvari, protest, imovina, komunikacijsko sredstvo, nagrada, kazna, lijek, prikrivena ljutnja i dr.). U krizi se razvija „emocionalna glad“ kojom se simbolički pokušavaju nadoknaditi emocionalne potrebe na način da osoba skuplja i konzumira velike količine hrane. U kriznim stanjima čest je tzv. sindrom noćnog jedenja (Night eating syndrome).
Mislim da je i laicima jasno zbog čega u ovakvim krizama kupujemo veće količine deterdženata, sapuna, pasti za zube, toaletnog papira. Želimo očistiti sebe i svoj prostor od podmuklog neprijatelja. Ako još malo dalje mentaliziramo možemo vidjeti da smo zbog virusa izgubili kontrolu nad svojim životom. Kupovinom puno različitih stvari nastojimo simbolički ponovo postati gospodari vlastitog života.
U tom smislu bi odgovorne osobe trebale uzimati u obzir i ove emocionalne aspekte stvaranja zaliha. Preporuke bi i dalje trebale biti da nema razloga za stvaranje zaliha, ali i da osobe koje kupe nekoliko vrećica hrane ili drugih potrebnih stvari nisu krive, glupe, pohlepne i sl. Svi smo u krizi, ali se na različite načine nosimo s time. Imamo neuroze, simboličke radnje, kompenzacije, pogreške. Savršeni smo jer smo nesavršeni.
Grupna psihodinamika u kriznim stanjima
Razumijevanje ponašanja grupa u krizama vjerojatno je najbolje opisao britanski psihijatar i psihoanalitičar Wilfred Bion. Prema Bionu svaka grupa funkcionira na dva načina. Kao radna (zrela) grupa i kao osnovna (nezrela) grupa. Principi funkcioniranja radne grupe su: želja za znanjem, napretkom, povezivanje, realnim utvrđivanjem činjenica, detektiranjem problema i traženjem rješenja za nastale probleme i sl. Ali, u krizama (a aktualno se nalazimo u krizi) u grupama sve više prevladavaju „osnovne pretpostavke“. Tada u grupi vlada kaos, nesigurnost, realne potrebe se zanemaruju, problemi se ne uočavaju a i kad se uoče ne traže se rješenja. Tada se gubi dostignuta organiziranost grupe, a nesvjesni procesi u grupi dominiraju. Važno je napomenuti da grupe prelaze iz radnog u bazično stanje posve nesvjesno i automatizmom.
Tri su glavna principa funkcioniranja osnovne (nezrele) grupe.
1. Grupa traži i brzo izabire vođu. Grupa će izabrati i slijediti samo onog vođu koji nudi rješenje svih problema, potpunu zaštitu svih članova grupe i potpuno ispunjenje potreba svih članova grupe. Posve je jasno da su ovi zahtjevi vrlo nerealni, ali kako je gore navedeno realnost ne igra nikakvu ulogu u nezrelom funkcioniranju grupe. Ako vođa odustane od bilo kojeg gore navedenog cilja grupa će ga izbaciti i izabrat će novog vođu.
2. Kako su navedeni odnosi s vođom nezreli anksioznost u grupi nije nestala te članovi grupe rastuću anksioznost pokušavaju riješiti i na druge načine. Sljedeći način je da se u grupi stvaraju parovi. Osobe nalaze partnera u grupi (često to ima i seksualni aspekt) i tako barem privremeno smanjuju vlastitu anksioznost.
3. I stvaranje parova samo privremeno smanjuje anksioznost. U stvarnosti ona se i dalje povećava u nezreloj grupi. Članovi grupe tada koriste treći nezreli obrambeni mehanizam – bijeg ili borbu. Grupa prisiljava vođu da ih povede u bijeg ili borbu. Ako to vođa ne učini bit će uklonjen i bit će izabran drugi vođa.
Iz gore navedenog jasno je kolike se opasnosti kriju u svakoj kriznoj situaciji. Odgovorne osobe bi morale aktivno raditi na podržavanju radnih principa. Koliko god je to moguće stanovništvo bi trebalo raditi, ići u škole, sudjelovati u grupama pomoći i samopomoći i sl. Također bi trebali postojati aktivni programi kako onemogućiti manipulatore koje samo čekaju priliku da iskoriste emocionalne poteškoće grupe za vlastite (često i psihopatske) ciljeve.
Može li korona donijeti nešto dobro?
Iako je ova kriza destruktivna kao i sve druge krize ipak i u destruktivnim stanjima možemo otkriti i konstruktivne emocije. Još jedanput ćemo se vratiti Bionu koji govori o „kapacitetu za negativno“. Optimalno je u kriznim situacijama prihvaćati nesigurnost i sumnje bez iritacije i ljutnje. Ova nesigurnost je iznimno bitna za traženje rješenja za krizna stanja. Da bi stekli važna znanja, moramo proći i razdoblja potpunog neznanja i djelomičnog znanja o nečemu.
Dakle, biti aktivan tijekom krize znači otkrivati u sebi skrivenu mentalnu energiju.
Što raditi?
Pandemiju ćemo suzbiti ako se ponašamo u skladu s uputama zdravstvenih stručnjaka za pandemiju (epidemiolozi, infektolozi, pulmolozi itd.). Također je važno da slijedimo upute državnih organa. Ali pandemija će brže proći i ostavit će manje posljedice ako u naše ukupne napore integriramo i mentalnu komponentu te i na tom polju suzbijamo epidemiju. Ako edukacijom i treningom usvojimo i provodimo neke od ovih stvari bit će nam bolje i lakše, a bit će bolje i osobama oko nas.
1. Strah je prirodan
2. Ako strah postane patološki, aktivno ću raditi na njegovom smanjivanju
3. Strah neće upravljati mojim odlukama
4. Vjerujem stručnjacima
5. U vrijeme epidemije bit ću aktivan
6. Svaki dan ću učiniti nešto korisno, svatko može učiniti nešto korisno, druge ću poticati da svaki dan učine nešto korisno
7. Odgovoran sam za suzbijanje pandemije, svi smo odgovorni za suzbijanje pandemije
8. Mnogi emocionalni (individualni i grupni) procesi su nesvjesni
9. Integracija pozitivnih i negativnih aspekata selfa (emocionalnog sustava) je vrlo dobro rješenje (nekad sam sretan – nekad sam tužan, nešto znam – nešto ne znam, netko me voli – netko me ne voli).
10. Humor pomaže
11. Kreativnost pomaže – pisat ću, crtat ću, pjevat ću, učit ću, popravljat ću…
12. Nisam savršen
13. Imam pravo na grešku, imam pravo na greške, imam pravo govoriti o svojim greškama, drugi imaju pravo govoriti o mojim greškama
14. Kao vrsta smo ranjivi, kao pojedinci smo ranjivi, biti ranjiv ne znači biti manje vrijedan
15. Razgovaram s bliskim osobama svaki dan16. Razgovaram sa susjedima, rodbinom, suradnicima
17. Podržavam one koji trebaju pomoć
18. Ako osjetim da trebam pomoć, zatražit ću je
I na kraju
Freud i Jung (osnivači psihoanalize) su u svojim pismima otkrivali što je to psihoanaliza. 1906. godine Freud je u svom pismu Jungu je napisao jednu vrlo važnu rečenicu: „…Psihoanaliza je ustvari terapija ljubavlju…“. Tako je Freud i znanstveno potvrdio ono što je već bilo zapisano u Bibliji i u drugim starim knjigama. Otkrio je koji je najbolji način za rješavanje i najtežih problema.