piše: Kitana Žižić
Kasnih sedamdesetih godina naša turistička grupa čekala je polazak u zračnoj luci u Madridu. Let je bio otkazan zbog štrajka. Čekaonice su bile uzavrele od sparine, znoja, umora i neizvjesnosti o namjerama štrajkaša.
Po završetku putovanja dobro sam se potrudila da mi ne zaostane strana valuta neiskorištena u novčaniku. Sitniš je dostajao za osvježavajuće piće, ali čekanje se oduljilo u neočekivano dugotrajno mučenje bez naziranja kraja.
Ajme što sam žedna!“ rekla sam Vanji.
I ona se financijski poprilično iscrpila.
„Evo, plaćam ti još jedno!“
Odjednom sam bila posramljena svojim ponašanjem. Kako sam se tako nepromišljeno dovela u glupu situaciju. Dobro je govorio Bosin djed iz Niša, mislila sam. Na putu uvijek sa sobom trebaš imati novac, hranu i piće. Za svaki slučaj!
Sparina nije popuštala, znojila sam se, grlo mi se osušilo, bila sam na rubu dehidracije. Neki su se stolovi ispraznili od sretnika, koji su mogli nastaviti let te sam pila ostatke iz ostavljenih čaša. Nagnula čašu i besramno usula u sebe.
Kako sam samo mogla? Bih li danas tako postupala u jeku „corona party“?
Naravno da ne! Ne treba mi Covid 19 da shvatim kako to nije ni pristojno ni higijenski. Ali kad nas zaskoče nepredviđene okolnosti, tek onda saznajemo za što smo sve sposobni.
Po ukrcaju u avion za Zagreb, odahnuli smo. I sve ružno u trenu zaboravili, kao kad žena rodi. Čudo života je takvom divotom ispuni da svu patnju i bol trenutačno zaboravi. Kao da je nikad nije ni bilo, kad prigrli na grudi svoje čedo.
Nebo iznad Italije „počastilo nas je“ zračnim džepovima. Ponirali smo tako naglo i duboko da sam u želucu osjećala mučninu sličnoj onoj s jedne nepromišljene vožnje golemim vrtuljkom. Kako sam se samo ispovraćala dok sam još visoko u zraku bila.
A koliko sam se uplašila u avionu dok smo prelijetali Italiju?
Sigurno mnogo. Ali moram vas iznenaditi svojom začudnom sposobnošću ne podlijeganju panici. Pa nisam sama u avionu! Dijelim sudbinu s ostalim putnicima i u tom zajedništvu nalazim utjehu.
Moglo bi se reći: „Kud svi Turci tu i mali Mujo.“
Možda me sjećanje vara? Moguće je da uljepšavam tijek zbivanja i ignoriram razinu stresa u zrakoplovu prilikom tog leta. Možda kao glazbena diva Gabi „pamtim samo lijepe stvari“ a ružne istovarim da mi ne kvare uspomene na doživljaje s putovanja, koja toliko volim.
Ali onda se dvadesetak godina kasnije dogodio sličan scenarij. Okolnosti su bile bitno drukčije ali ništa manje strašne. Tada sam osvijestila da u prijetećim i naizgled bezizlaznim situacijama, u sebi pronalazim čudne načine umirenja.
Konac je prosinca tisuću devet stotina i devedesetosme godine. Sestra i brat imaju zakazanu hitnu operaciju između Božića i Nove godine. Na dan poslije dana Svetog Stjepana.
Na pregled na koji je bila pozvana čitava uža obitelj, sestri i bratu je dijagnosticiran identičan problem sa štitnom žlijezdom. Strah je prvo paralizirao moju sestru, ali već trenutak poslije se trgla odlučna da što prije ugovori operaciju kod najboljeg doktora. Bio je prebukiran tjednima unaprijed, ali njene diplomatske vještine su ga razoružale. Tako je odlučio ne spojiti praznike i izvršiti operacije prije Nove godine.
Brat se želio pozdraviti sa svojom suprugom i sinom te je otišao na Hvar. Zbog silnog nevremena bio je upitan njegov povratak. Moja sestra poznata po nepriznavanju prepreka, tražila je da zovem prijateljicu, koja je radila u Jadroliniji. Uvjerena da ona može natjerati kapetana da pristane u Hvaru bez obzira na nemoguće uvjete.
To naravno, nije bilo izvedivo, ali problem je ipak riješen. Umjesto iz Hvara ukrcao se na suprotnoj obali otoka u Sućurju. Budući je kasnio, obaviještena je ovlaštena osoba aerodroma da nas malo pričekaju, jer je sutra trebao biti prijem u bolnicu.
Vjetar je i dalje puhao strahovitom brzinom te očekivani let nije bio izvjestan. Čekala se odluka a kad smo konačno krenuli prema autobusu svega dva metra udaljenom od aerodromskog izlaza, iznenadni zapuh skoro nas je otpuhao.
Nakon deset minuta leta naglo i silovito smo se survali u ponor. Bilo je vremena samo za posljednju misao. Sestrina prijateljica koja je svakako htjela biti u pratnji uz mene, koja se podrazumijevala, kasnije je pričala. „Kad sam pomislila da je ono kraj, u mislima sam se zatekla na pijesku omiljene hvarske plaže s mojim suprugom. Tamo gdje smo proveli najljepše dane.“
A ja sam samo rezignirano konstatirala: – Jadan moj tata. Izgubit će odjednom troje djece -.
Ostat će samo najmlađa.
Procijenivši valjda da bi njegov gubitak bio najveći. Zaboravivši na svog muža i djecu. I sebe, naravno.
Dvadeset i dvije godine poslije s radošću svjedočim da mi to ipak nije bila posljednja misao.