Pomozimo Zvjezdarnici Višnjan educirati nove generacije znanstvenika. Kampanja i poziv pod motom “Nebo je granica” traje do kraja godine.
piše: Zoran Petrović, dr.med.
U obitelji smo često znali raspravljati o raznim temama iz svijeta znanosti, našim znanstvenicima naročito jer i sami imamo direktnu vezu s jednim od poznatijih.
S obzirom da je u tijeku kampanja prikupljanja novčanih sredstava za pomoć Znanstveno edukacijskom centru Višnjan, osjećam potrebu približiti vam ovu temu i svoja iskustva kako bi lakše donijeli odluku o investiciji u djecu, kako sam organizator Korado Korlević kaže: “Jedinu investiciju koja se uvijek isplati!”
Moj susret s djetetom u sebi
Imao sam privilegiju biti na pripremama edukatora u Znanstveno edukacijskom centru Višnjan. S obzirom da imam darovito dijete zainteresirao sam se za program i tako dobio priliku učiniti nešto u slobodno vrijeme kojeg sam, kao liječnik – predavač kliničkih predmeta u Medicinskoj školi, imao napretek za ljetnih praznika. Korado mi je poslao termine, raspored događanja i zamolbu da pokupim dva sudionika usput kako bi imali manje troškova.
I tako se nađete na jednom mjestu u kojem se, uz mirise raslinja, oživljavaju legende ispod nebeske kupole na kojoj se pojavljuje toliki broj zvijezda očuvanih od moderne rasvjete da jednostavno ostanete bez daha. Na volonterskoj knjižici se nalaze stihovi koji na najbolji način iskazuju samu bit i smisao ove priče.
/Ne moraš hodati po vodi/ ne moraš biti bolji od drugih/ nemaš ništa više od onog/ što svi ostali imaju/ ali ono što čini razliku/djela su kojima kod drugih/ ostavljaš svoj trag … OTISAK SRCA/
Pored osnovne škole niz stepenice mala priručna zgrada koja je jednim dijelom u adaptaciji. S ponosom nam pokazuju svježe izgletane zidove budućeg laboratorija. Tu je učionica sa starim zelenim klupama tj. blagovaonica kad zatreba uz malu priručnu kuhinju koja je skromno opremljena, taman da svatko sebi složi doručak, zagrije mlijeko i prelije žitarice. Sve valja oprati i vratiti na mjesto kako bi druga grupa mogla doručkovati.
Pored zgrade je nekoliko brodskih, bijelo opituranih kontejnera koji su prenamijenjeni improvizacijama vrata i prozora u laboratorije. Ljeti znaju zakuhati, ali to nije razlog za odustajanja od istraživanja, jer jedino je važno osjetiti leptiriće u trbuhu dok napeto iščekujete rezultate.
Okupljeni sa svih strana u tijesnoj učionici nas dvadesetak dočekalo je Korada Korlevića koji nas je srdačno pozdravio i odmah prešao na ono važno, a to je da smo tu kako bi dali djeci nešto novo. Nakon toga otišao je sjesti otraga iza svih nas prepuštajući nam glavnu riječ.Uz predstavljanje morali smo obrazložiti zašto smo tu. Došao je i red na mene.
U djetinjstvu sam do polaska u vrtić boravio sa djedom i bakom na selu pomažući im u obavljanju svih poslova. Ono što me fasciniralo je da za vrijeme prijetnje ljetnih oluja cijelo selo izađe u polje pomoći spasiti ljetinu potrebitom, ne pitajući ni kome, ni koliko. Ta mudrost priteći upomoć, suprostaviti se prirodnoj nepogodi, braniti zajednicu različitih, međusobno povezanih u želji za opstankom nije bila fizički napor, nego nekakvo buđenje skrivene snage koja je stvarala radost življenja. Zato sam došao!
Nakon druženja, rada na projektima, posjeta zvjezdarnici uputili smo se u obližnju konobu s velikim teškim stolovima tijesno stisnutim kako bi primili što više nas. Mirisi domaće hrane i ljubaznost domaćina koji su nas primili u svoj dom bila je na svakom koraku.
Okrijepljeni i pomalo umorni uputili smo se na počinak, u jednu od nekoliko sobica sa 4 do 5 nabrzinu složenih, starih vojnih kreveta sa madracima. Odlučio sam spavati na podu, na madracima, jer mi je tako bilo udobnije, uz otvorene prozore. Vjerojatno je ta jednostavnost i skromnost bila svojevrsni filtar naše spremnosti i volje da odgovorimo na izazov. U djetinjstvu naša sreća nije bila u igračkama, putovanjima, biciklima, već u tome što smo imali jedni druge.
Ta naša nova obitelj izbrisala je sve granice naše dobi, podrijetla, barijere. Tako resetirani, u skladu sa ponovno probuđenom izgubljenom dječijom radoznalošću, stvarali smo programe kako bi vodili djecu kroz istraživanja, kako primjenjivati znanstvenu metodu, kako otkrivati nove svijetove, preispitivati rezultate, prepoznati činjenice, prepuštajući im glavnu ulogu, razvijajući im samostalnost, odgovornost i timski duh. Po danu na terenu u prirodi sa prethodno samoizgrađenim instrumentima, a noću u zvjezdarnici na teleskopu. Za san gotovo da i nije bilo vremena.
Ako je dijete talentirano za glazbu otići će u glazbenu školu. Ako su daroviti u sportu upisat će se u sportski klub. Ako imate afinitet za znanost nemate nikakvih kvalitetnih sadržaja do upisa na fakultet. Zamislite kako bi bilo Luki Modriću dati igrati nogomet tek nakon što prvo završi Kineziološki fakultet. Važna je rana stimulacija mozga, kako bi sačuvali potencijalnu darovitost.
Na kraju, kada odlaze kući, najbolje se vidi razlika između djece koja su došla iz velikih gradova, s puno mogućnosti, i onih iz malih sredina. Ovi prvi – sretni, puni utisaka, obećavaju se vratiti i iduće godine. Ovi drugi plaču jer se moraju vratiti nazad i predugo im je čekati tih sedam dana u godini. To je naša stvarnost. I zato ovi projekti brišu suze, vraćaju osmijehe i bude legendu o dobrim istarskim divovima koji su ovdje od davnina živjeli, dok ih mali zli ljudi nisu otrovali.
Vratimo nadu i učinimo malu gestu investicijom kako bi znanje našlo svoj smisao u stvaranju nove budućnosti koja nije utemeljena na doživljajnoj ekonomiji, prodaji priča, nego na stvarnim postignućima koji će ljudskim znanjem zaustaviti nadolazeće kataklizme, skrenuti meteorite, izliječiti bolesti, utažiti glad i učiniti ovaj svijet bajkom u kojoj su nekad živjeli sretni divovi.