“Kužni pil”, autor Pavao Pavličić (Mozaik 2020.) – Roman fantastike ili pomno razrađena pitanja na koja čitalačka publika mora tražiti odgovore?
piše: Eleonora Ernoić
Najnovija knjiga Pavla Pavličića, u izdanju nakladnika “Mozaik knjige” (urednik Zoran Maljković) izašla je u listopadu ove godine.
Napisana prije dvije godine, ali tipično za gotovo sva ostvarenja ovog plodnog pisca, već svojim naslovom predviđa budućnost koja se kasnije u velikom dijelu pokaže pogođenom.
Ime romana nije odabrano slučajno, spomenik “kužni pil” se uobičajeno sastoji od stupa na kojem je simboličan prikaz Svetog Trojstva a podnožje drži pet svetaca, zaštitnika od kuge. Gradili su ih po cijeloj Habsburškoj monarhiji u doba baroka kao uspomenu na zavjete koji će ih uspješno osloboditi kuge.
Pretpostavimo da je ovaj, građen u Varošu s kipom Majke Božije na vrhu (grad izgledom, sudbinom i dušom podsjeća na rodni piščev Vukovar) simbolična opipljiva zahvala na činjenicu da Varoš usprkos svemu i svima nije izgubio sebe, kao ni glavni lik, nakladnik Vjeko Dugan.
Roman priča Pavličićevim jedinstvenim jezikom, svakodnevnim a tečnim i pitkim, o simpoziju koji se održava u Varošu povodom dvjesta pedesete obljetnice osnutka grada.
Riječ je o stručnim temama skupa, njihovim sudionicima, ljubavnom pričom samog lika i njegove Ljubavi, poviješću Grada i obitelji Dugan.
Vokabular je primjeren temi kojom se bavi određeno poglavlje međutim bez mistifikacije i nerazumljivosti kojima su skloni eseji, osvrti, predavanja svih struka.
Opisi prirode, osjećaja, pojave se poput poezije u prozi, lirski. Čitajući gledamo boje, slušamo zvukove, osjećamo pút, tkaninu, vodu.
“Kužni pil” sadrži detaljnije razrađenu tematiku “Lađe od vode”, dosljedno zadržavajući svjež mladenački duh optimizma “Lađe”.
Opisuje aktualne živopisne likove kulturne i znanstvene humanističke scene ovih prostora u kojima bi čitalac lako mogao prepoznati stvarne osobe ne samo zbog detaljnih opisa tijela, kose i odjeće.
Pavličić briljantno “skida” mimiku, karaktere i stil izražavanja te u izlaganjima sudionika skupa razvija njihove misli biranjem bez pogreške toka kojim će one teći.
“Pil” je roman sastavljen od tema koje same po sebi zazivaju pisanje nekolicinu novih romana.
Ljubavni, romantični dojam ostavlja uspješno poigravanje temom “ti si ja, ja sam ti” koja je bazirana na Pavličićevoj stvarnoj životnoj ljubavi.
Pisac u pletenicu života Duganove prošlosti upliće stvarnu biografiju svoje životne družice, književnice Julijane Matanović, dajući liku Neže izgled Julijane.
U mladu se znanstvenicu Dugan zaljubljuje na prvi pogled.
On osjeća duboku intimnu povezanost s njenim umom, dušom, s uživanjem se s njima stapa, dvoje postaju jedno biće.
Nastavimo li dalje o priči simpozija, nemoguće je ne primijetiti da je priča o Varošu priča o gradu Utopiji.
Varoš je građen sredinom XVIII stoljeća planski, s namjerom da zadovolji ondašnja najnaprednija razmišljanja kako treba izgledati i voditi civilizirani život Čovjeka.
Jedan od prvih autora rada na tu temu je unuk graditelja Varoškog kazališta, Antun Lipovac zadane sudbine obitelji, koji pitanje Grada postavlja u vrijeme nemoguće objektivnosti, 1991.
(Još se samo jednom spominju godine Domovinskog rata, kratkim, teškim rečenicama dvoje preživjelih ratnika. Gorko svjedočanstvo traži razradu kojoj možda još uvijek nedostaje vremenski odmak).
Pojavljuje se nacrt, tlocrt Grada u obliku osmerokrake zvijezde (vrlo čest simbol prosvjetiteljskih, naprednih znanstvenih krugova i udruženja osnovanih upravo sredinom XVIII stoljeća) o čijem se značenju raspravlja.
Nad prva četiri kraka su ispisani Sloboda, Pravda, Istina, Bratstvo, u sredini je Zajednica.
Nad druga četiri: Narod, Vjera, Domovina, Obitelj, u sredini je Čovjek.
Jedan od sudionika, prof Sirotić postavlja tezu: zvijezda je koncipirana od dva kvadrata, pravokutnika komplementarnih poput antipoda.
Rasprava se na simpoziju ne nastavlja, zbog nemogućnosti daljnjeg istraživanja.
Tlocrt, poruka je upisana u podrumima na kojima leži Varoš, odgovorne institucije ne dozvoljavaju ulaz i nakon simpozija zatvaraju ga željeznom rešetkom.
Povjesničari umjetnosti, sami “humanitarci” (“Oni su obični sebičnjaci!” viče polupijan jedan od vrlo značajnih predavača), imaju i intrigantnu zadaću odgonetnuti kako i zašto je Varoš prikazana neobjektivno na određenim slikama među kojima se osobito ističe ona varaždinskog slikara Miljenka Stančića.
On je naglasak stavio upravo na mjesto ulaza u tunele ističući ga svjetlinom koja kao da iz njih isijava.
U stvarnosti, svaki čak i slab poznavatelj Stančićevog opusa zna da je maestro vrlo često svoj rodni Varaždin (koji je dugo vremena nosio ime Varaš) slikao s motivom središnje ulazne kule Starog grada iz koje isijava svjetlost.
Slučaj ili namjera pisca?
Nužno je za ovaj osvrt naglasiti da od zaključka simpozija, zbornika nije bilo ništa jer je upravo teza profesora Sirotića izazvala neopisive sukobe svih sudionika oko pitanja koja su i što osnovna ljudska prava.
Nama ostaje pitanje jesu li plemenite ideje, navodno utkane u podrume (temelje) Varoša (na prvi pogled su antipodi ali očigledno je da samo zajednički mogu držati cjelinu) izdane upravo od onih koji bi ih trebali njegovati?
Pitanje pak porijekla, obitelji, naslijeđa glavnog lika pokazuje dubok sukob u svima nama zbog pripadanja ovoj ili onoj ratnoj strani.
I dok Europa više ni ne postavlja pitanja koliku i kakvu je ulogu imala Francuska Vishyja kao kolaboracionist, nitko ne traži porijeklo imovine velikih ostarijelih filantropa ili recimo austrijskih banaka, dok im konkurencija pogiba u saobraćajnim nesrećama, mi na rane prijašnje povijesti dodajemo i one najsvježije.
Jer, kako se to događa profesoru Sirotiću, čak ni u svjetskim okvirima, njegova istraživanja i točnost budu pospremljena pod tepih poput pomno skrivene prašine.
Prešućivanje je najbolji način omalovažavanja, riječi, ljudi ili prostora negirajući im ustvari presudnu bitnost u razvoju velikih cjelina.
Dugan nasljeđuje kuću u Varošu rođaka Đurice Keniga, njegova romansa s Nežom ima sretan kraj, epilog gotovo savršen.
Glavni je lik spašen od uzaludnosti života u glavnom gradu otvaraju mu se široke mogućnosti vlastitog razvoja u takozvanoj provinciji.
No, Pavličić ne bi bio to što jest da rezultatima simpozija ne budi sumnju koliko zatvorenim sustavima koji funkcioniraju sami od sebe istovremeno uživajući u vlastitoj genijalnosti za koju znaju da nije ono što bi oni željeli da bude – istinita, trebaju “vanjski” poticaji i novotarije.
Vratimo li se ekscentričnom veterinaru Đurici, otkrivamo još jednu veliku temu kojom se pisac bavi vrlo uspješno: glazbu (hrvatski veliki teoretičar, orguljaš i kompozitor bio je Franjo Dugan).
Kenig “našem” Duganu ostavlja veliku zbirku glazbenih automata, interesantnih muzejskih primjeraka. Oni sviraju poznate melodije određenih razdoblja. Ljubavne, pastoralne, zabavne, plesne, neke čak i religijskog konteksta. Zagonetka je skrivena na tavanu naslijeđene kuće: muzički automati svirajućih revolucionarnih pjesama svih vrsta.
Pokojni vlasnik poznaje omamljujuće djelovanje glazbe ipak zaboravljajući na najbitniji dio: sugestivnost muzike je djelotvorna jedino ispunjena dušom samo živog izvođača.
I, na kraju kao i na početku: Dunav.
Rijeka koja nije samo voda što služi ljudima svojim svojstvima.
Ona je živi stvor, vlastite ćudi i duše, simbol neprekinutog, beskrajnog s čije se dimenzije mogu sagledati stvari u svojoj istini.
Vrijedi biti u nju uronjen, osjetiti ju, živjeti i preplivati.
Roman fantastike ili pomno razrađena pitanja na koja čitalačka publika mora tražiti odgovore?
Sklona sam povjerovati ovoj drugoj pretpostavki.