Odjeci Međunarodne znanstveno-stručne konferencije „Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma“ održane u Zagrebu
– Predavanje na temu “Gastarbajteri u Njemačkoj na primjeru Berlina“
priredile i prezentirale: Anica Krstanović i Suzana Smolković
Motivi za prijavu na skup i tema
Kao druga generacija, djeca gastarbajtera, odrasle i školovale smo se u Berlinu.
U tom gradu je Hrvatska katolička misija (HKM) od prvog dana postojanja centar okupljanja najvećeg dijela Hrvata; kao što to vrijedi za sva ostala mjesta diljem Njemačke, gdje su nastanjeni Hrvati.
Od djetinjstva do 2019. aktivno smo sudjelovale u svim aktivnostima u HKM Berlin. S vremenom, pokretale smo različite inicijative s ciljem očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta Hrvata u dijaspori. Time smo kroz desetljeća stekle opširan uvid u život gastarbajtera i njihovih potomaka, što je i osnova naše odluke sudjelovati na konferenciji, na kojoj smo prikazale dolazak, život i rad “gastarbajtera u Njemačkoj na primjeru Berlina”.
Cilj nam je bio vrednovati time njihovo životno ostvarenje i požrtvovanost za nas, njihovu djecu i njihovo cijelo potomstvo, u koje su uspjeli pored svih životnih izazova u tuđini prenijeti vjerski i hrvatski nacionalni identitet. Nadalje, željele smo potaknuti raspravu o načinima očuvanja tog nasljeđa i u budućnosti, uzimajući u obzir promijenjene okolnosti, koje smo površno načele.
Jedan dio života gastarbajtera dokumentirale smo u filmu, koji je nastao 2019. povodom 50. obljetnice HK misije Berlin. Tadašnje Župno vijeće, u čijem predsjedništvu smo bile, snimilo je film koji prikazuje doseljavanje Hrvata u Njemačku tijekom tzv. tri vala i život misije kroz 50 godina postojanja. Kao svjedoci vremena, navodeći crtice iz svoga života, prva generacija gastarbajtera zauzima glavnu ulogu u tom filmu i pričajući svoju životnu priču kroz nju i pričajući priču o misiji kroz 50 godina postojanja.
Jedan dio skupljenog materijala za taj film upotrijebile smo za prezentaciju “Gastarbajteri u Njemačkoj na primjeru Berlina” u kojoj na osnovi dugogodišnjeg rada za Hrvate u Berlinu i time stečenim iskustvom, prikazujemo život gastarbajtera (jedan dio rada u HK misiji dokumentiran je ovdje).
Zbog situacije s Coronavirusom nismo mogle osobno nazočiti na Skupu o gastarbajterima. Stoga smo pripremljene materijale predstavile kroz snimljenu prezentaciju koja je prikazana na skupu.
Sažetak
Prikazale smo život gastarbajtera od nazovimo romantizma, do življene stvarnosti, te smo se na kraju prezentacije osvrnule i na sadašnjost.
Gastarbajteri su svoje živote jednom davno odlučili spakirati u kofere i doći u Njemačku. Njemački jezik poznavali su slabo ili nikako, učili su ga „usput“, snalazeći se. Svi uglavnom dolaze iz manjih sredina, iz Livna, Tomislavgrada, Hercegovine i Dalmatinske zagore – „trbuhom za kruhom“ ili iz političkih razloga. U Berlinu je većina gastarbajtera živjela s obitelji. Veliko utočište nalaze u HKM-u, „misija im znači sve“ – sudjeluju skupa sa svećenicima i časnim sestrama u stvaranju misije. Rađaju im se djeca – druga generacija. „Starosjedioci“ vikende provode u misijskim prostorijama dovodeći svoju djecu na vjeronauk, pjevanje, folklor, na nedjeljnu svetu misu… U misiji su se upoznavali, sklapali nova prijateljstva i gradili veliko zajedništvo.
Misije su djelovale kao centri hrvatskog duhovnog, ali i kulturnog života u kojem je svatko mogao pronaći nešto za sebe – od glazbenih sadržaja (crkvenih, dječjih i zborova mladih, tamburaškog orkestra, VIS-a), folklornih skupina, likovne škole do kulturnog društva i nogometnih klubova koji su u prvim desetljećima bili pod krovom misije.
Prva generacija uspjela je prenijeti ljubav prema vjeri i svom narodu na svoju djecu. Kroz veliku angažiranost tadašnjih fratara i časnih sestara “gastarbajteri” i njihova djeca doživljavaju misiju kao „drugi dom“.
San o povratku – privremenost boravka, ostati godinu – dvije, zaraditi nešto, pa se vratiti u domovinu bio je u počecima prisutan. Kako su sami govorili: „Hvata nas strah od pomisli da bismo morali tako dugo ostati u tuđini. Mi se želimo vratiti u svoju domovinu i živjeti, ne kao stranci, nego kao svoji na svome…“ (iz govora fra Rafaela Begića uoči 10. obljetnice HKM-a)
Misije su bile „čuvarice“ hrvatskog identiteta, mjesta koja su imala posebno značenje, gdje se smjelo „biti Hrvat“. Izvedbe pjesama kao što je „Croatio, mi smo tvoja dica“ odjekuju HK misijama kao čežnja prema Hrvatskoj, koja tada kao država nije postojala.
Pri stvaranju samostalne države Hrvatske gastarbajteri nesebično pomažu svom narodu. Šalju nebrojene pošiljke humanitarne pomoći, sudjeluju u prosvjedima, mjesecima se mole na Brandenburškim vratima tijekom akcije “Mahnwache” 24 sata.
Pod krovom HK misije Berlin više od 300 mladih osniva Savez hrvatske mladeži Berlin s ciljem da na društvenoj i političkoj razini pomognu svom hrvatskom narodu. Uz prikupljanje pomoći, od iznimne im je važnosti bilo na različite načine upozoriti Njemačku, ali i međunarodnu i svjetsku javnost na pozadinu i uzroke napadačkog rata prema Hrvatskoj.
Druga generacija – djeca „gastarbajtera“ izrasli su od ondašnje djece u zauzete i zrele kršćane, a svoje vrijeme, ljudske vrline i vjerničke darove prenose mlađima koji dolaze tražiti „smisao“ na istim izvorima na koja su ih upućivali i njihovi djedovi, roditelji, časne sestre i franjevci.
Hrvatska je napokon otprije 30 godina postala stvarnost, a misije gube ono posebno obilježje („reći da si Hrvat“, biti svoj sa svojima, sanjati o hrvatskoj državi…), pa kvalitetna duhovna ponuda, kao i projekti za očuvanje identiteta i hrvatskog jezika postaju sve potrebniji.
Zaključci
Gastarbajteri su u tuđi svijet došli iz siromaštva i političke ne-slobode, većinom iz malih sredina. Početci u Njemačkoj su im bili jako teški, većinom su bili slabo obrazovani, nisu poznavali njemački jezik. Tako da je svaki dan bilo novih izazova. No, savladali su život u tuđini – bili su jako vrijedni i marljivi. Nijemci su ih cijenili kao dobre radnike. Živjeli su svoje tradicionalne vrijednosti – držali su do svoje vjere i obitelji. Možemo reći da su svojim radom osigurali sebi i svojim obiteljima dobar odnosno bolji život. Kroz svoj rad su bili i integrirani u Njemačkoj. Nijemci su ih cijenili i zbog vrijednosti koje su živjeli i donijeli iz svojih krajeva.
U tuđi svijet su ponijeli sa sobom duboko u srcu urezanu ljubav prema Bogu, Domovini i svom narodu. Pored sveg napornog rada i svih izazova uspjeli su prenijeti vjerski i nacionali identitet na svoju djecu, na drugu generaciju. Kulturološki se nisu znatno razlikovali od Nijemaca. Osjećali su se od strane Nijemaca dobro došli. Desetljeća su proveli u Njemačkoj, rasli u njoj – jako veliki dio gastarbajtera je zahvalan Njemačkoj.
Spomenuli smo, gledajući iz naše perspektive, nekoliko izazova, s kojima su suočene 2. i 3. generacija, znači potomci gastarbajtera. S time želimo potaknuti na razmišljanje i daljnju raspravu.
Možemo konstantirati, da su potomci gastarbajtera dobro školovani, djelomično poslovno vrlo uspješni, i da se slove kao jedna od najbolje integriranih migrantskih skupina u njemačkom društvu.
No, u zadnje vrijeme se zapažaju u Njemačkoj učestali napadi sa strane medija u kontekstu hrvatskog identiteta. Tim medijskim hajkama izloženi su pojedini angažirani Hrvati, među njima i svećenici. Čak i Njemci prijatelji, kao na primjer u slučaju Neuer. Taj društveni fenomen ima utjecaja i na crkvenu instituciju, koja nasjeda neinformirano na te medijske hajke, i tako sudjeluje u stvarnju negativne slike hrvatskog naroda i time Hrvata katolika u Njemačkoj.
Dodatni pritisak na misije, koje okupljaju još i danas veliki broj potomaka gastarbajtera, proizlazi iz velikog pastoralnog preuređenja njemačkih biskupija. To pastoralno odnosno strukturno preuređenje reakcija je njemačke crkve na sve veću sekularizaciju njemačkog društva, i ima veliki utjecaj na budućnost svih stranih misija.
Sekularizacija nije samo tema njemačkog društva, nego ne zaobilazi ni Hrvate katolike. Također je činjenica, i sve učestalija pojava, da potomci gastarbajtera traže pastoral u mjesnim njemačkim zajednicama.
Prije osnutka RH misije su desetljećima bile čuvarice i nacionalnog identiteta; bile su posebno mjesto, gdje se „smjelo biti Hrvat“. Nakon 30 godina postojanja RH postavlja se sada pitanje: gube li misije tu svoju posebnost? Također, slijedi i pitanje: koliko su one pripremljene na nove izazove današnjice i promjenjene potrebe vjernika?
Možemo na kraju reći, da su gastarbajteri svoje životne izazove u tuđini najvećim dijelom uspješno savladali. No, okolnosti u Njemačkoj su se od njihovog dolaska do danas znatno promijenile.
Čini se, da su za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta potomaka gastarbajtera u Njemačkoj potrebni sveobuhvatni i adekvatni programi države Hrvatske i Domovinske crkve.