tekst: Ante Karačić
Nije baš sve negativno u ovo pandemijsko vrijeme. Uslijed ograničenja kontakata i kretanja dobili smo priliku baviti se malo više sami sobom.
Prvo, da se emotivno malo vratimo u protekli dio života a onda dolaze i vađenja stvari koje smo godinama gurali pod tepih, sređivanje podrumskih i tavanskih prostora, albuma slika. Pa, bacanje suvišnih stvari koje su se godinama nakupljale i oslobađanje prostora za druge stvari.
Za one koji se bave umjetnošću, prilika za završiti započete cikluse a i krenuti s novima jer se u međuvremenu otvorilo puno tema.
Ljudi kažu da se umjetnost intezivira u kriznim momentima. Nešto slično se dogodilo i sa mnom. Uradio sam stvari tri puta više nego za jednu normalnu godinu.
Krenuo sam s više ciklusa: Kriz i riba, Točak, Jedra. Svi oni imaju neko moje autobiografsko značenje.
Nakon godišnjeg odmora krenuo sam s jednim novim ciklusom. Ne znam ni kako bih ga nazvao.
Započeo sam s izradom karakterističnih motiva meni značajnih gradova i sremsko-šokačkih i bačkih motiva sokaka i šorova.
Ciklus je nastao spontano. Krenuo sam s postajama Križnog puta u domovinskom ratu: Ilok, Ilok Principovac,Vukovar, Vukovar-vodotoranj i onda Subotica-Palić, sremski i šokački šorovi i sokaci.
Bilo je tu i apstraktnih, zamišljenih motiva. Pa onda europski gradovi: Iserlohn, Amsterdam, Berlin…. Priča ide dalje jer je tek počela!
Važno je napomenuti da to sve radim od odbačenog materijala. Moglo bi se reći: “izvađeni iz šporeta”
Od samog početka uzimam drvene ploče od bačenog namještaja na koje stavim lajsne i onda krećem.
Kada se odlučim za neki grad-motiv, dugo razmišljam o tome. Nađem nešto karakteristično i prepoznatljivo i brzo uradim.
Najvažnije je kao kod karikature, da ljudi odmah prepoznaju lik ili motiv.