tekst: Dragica Trumbetaš
Koja tuga, koji bolni početak zadnjeg radnog tjedna ove nesretne godine.
Potres koji je pogodio Petrinju, Sisak, Glinu a osjetio se u svim okolnim mjestima i gradovima, ponovo je pokazao sve nepravde koji su učinjeni ljudima u ovom novom vremenu.
Kućice povezane trstikom sada su zauvijek uništene, a u ovo vrijeme ljudi ih nisu ni smjeli imati, nismo smjeli dozvoliti da ti ljudi tako žive danas u doba mlaznih aviona, raskošnih jahti, obilju raznih luksuza.
Državni vrh dojurio je u svojim supermodernim automobilima, kroz zatamnjena stakla nisu ni mogli vidjeti kakve sirotinje ima u našim krajevima.
Tko će vjerovati na brzinu danim obećanjima o brzoj obnovi, kad u Zagrebu 9 mjeseci poslije potresa stradali ljudi još nemaju tople vode, krovovi su pokriveni najlonom.
Opet su stradali stari ljudi, odavno su zaboravljeni od društva, od znanaca, koji su krenuli dalje.
Moramo se trgnuti jer priroda ne oprašta.
Ne oprašta bahatost, ne oprašta da beskrajno crpimo iz nje snagu da bi uživali u bezveznom kiču izmišljenih vrijednosti.