piše: Dragica Trumbetaš
Dan po dan prolazi ljeto. Prođe obilježavanje jedne obljetnice već počnu svađe oko druge, niti jedna nije prošla u dostojanstvu, miru i poštovanju žrtava čija se obljetnica slavi.
Razni suvremenici egoističkih manira potrude se da budu u centru pažnje, potrude se da poslije svega ostane najviše gorčine.
Političari ljetuju po rezidencijama prošle države iz koje vele da ništa nije valjalo, a služe se svime što je iza nje ostalo.
Kod nas izgleda ne dosegneš politički vrhunac ako ne zaposjedneš u fotelju gdje je Joža pušio svoju cigaru.
Niti fine dame ne mogu odoljeti Jovankinom budoaru, kako god je teški život imala na kraju.
Da sutra dođu na vlast najdesniji desničari već bi se prekosutra šepurili poput pauna na Brijunima, ali ni ljevičari ne bi odoljeli iskušenju.
Dok vladajući uživaju u svojem političkom vrhuncu oporba u totalno rasulu.
Škoro jučer između svega ostalog rekao i istinu, DP izgubio se u utrci za borbu tko će upravljati s 24 milijuna kuna koje je novopečena stranka dobila za osvojene mandate.
Nema tu ni traga ideologije, u pitanju je bitka za stranačku karticu , sirotinja koja je glasala za novog vođu, davno je zaboravljena.
SDP spao je na niske grane, ljudina po fizionomiji, nikako da poveže noge i glavu i krene u obračun s onima koji su ukleti neprijatelji i socijali i demokraciji.
Borba za pravog vođu predugo traje, dotle teška socijalna kuca vrata sve više građana.
Na jednom drugom mjestu vrijeme je stalo. Limeni kontejneri koji su postali dom stanovnicima potresnih područja isijavaju na suncu, tamo vrijeme sporo teče, temperatura iz sata u sat raste, a ljudima iz dana u dan optimizam pada.
Najprije su vjerovali da će obnova brzo početi, sjatili se političari sa svim raspoloživim kamerama s mnoštvo obećanja, pa su vjerovali da je samo mali zastoj u obnovi, pa onda malo veći, a sada iz svega proizlazi strah, da obnove još dugo biti neće.
Siromašni ljudi nemaju novaca ni za klimu ni za grijanje, oluje prijete, jesen se bliži a radovi stoje.
Ministar Horvat i dalje priča o nečemu što nitko ne vidi.
Povijest se ponavlja, izvode se “nevidljivi” radovi kao svojevremeno na Pelješkom mostu, a to je trajalo puno godina, sve dok Europa nije dala novce, a Kinezi dobili posao izgradnje.
Kada se saborski zastupnici vrate na Markov trg nakon dvomjesečnog ljetnog odmora koji je uslijedio nakon proljetnog odmora, uz još jedan po zimi, Markov trg bit će i dalje ograđen radi njihove sigurnosti, a građani Hrvatske nisu sigurni da se kola hitne pomoći neće raspasti na intervenciji kada vozi hitne slučajeve.
I tu čekamo na donacije, pregrađuju se kombiji u kojima se vozi zelje i lubenice, zavari se krevet i nacrta crveni križ i kaže bit će dobro za građane, dok se oni dovoze u blindiranim autima na ograđeni Markov trg i ljetuju u rezidencijama koje je lako čuvati i imaju potrebne smještajne kapacitete za čuvare koji ih čuvaju.
Nikada veće zloupotrebe moći nismo vidjeli, nikada toliko bahatosti u obnašanju vlasti, a nas zabavljaju plagijatori povijesti koji nam žele servirati prilagođenu istinu svoje ideologije.
Trebamo oporbu koja će pomoći da na gradilišta dovede bagere i zidare, trebamo oporbu koja će maknuti ogradu na Markovom trgu i pokazati da je sigurnost pravo svakog građanina Hrvatske.
Ustupanje jednog po jednog prava, dovesti će nas do toga da će netko drugi odlučivati o pravu na život.
Vidjeli smo čovjeka iz Knina koji je na TV rekao:
“Meni je dobro, tko ima posao i njemu je dobro, a ovi koji nemaju, neka idu nekamo drugdje!”
Nema drugdje, ovo je naša zemlja!