piše: Sonja Breljak
Berlin/ Događaji i doživljaji koji se guraju u posljednji tjedan godine iza i prve dane nove, nikako dozvoliti mi spustiti olovku na prazan papir, odnosno tipkati po praznom listu worda i načiniti svojevrsni rezime. Brojni ispisuju kako bi prošlu godinu najradije zaboravili, izbrisali i gledali samo naprijed. Kao da znamo što nas to čeka tamo naprijed.
No, valja poslušati savjete stručnjaka i iz naših današnjih priloga pa zaključiti i reći kako je “najlošije godinu 2020. prekrižiti”, tutnuti u kakav kut našeg mozga i srca. “Treba ju prorađivati“, točnije, sve ono u njoj i iz nje izreći, izgovoriti, suočiti se, zabilježiti, plakati, smijati se, reći sve što mislimo o tome što nam se dogodilo ili nije, govoriti, ponavljati, razgovarati…
Dakle, ta 2020. počela je za mene toplo-hladno. Neke nedovoljno prorađene doživljaje ponesoh u nju iz 2019. kao što i u tu 2019. prenesoh toliko toga iz 2018. Moj Bože, sad kad promislim, povukla bih te emocije koje nigdje ne izrekoh i ne ispisah, tamo iz dubokog djetinjstva ili barem onih ratnih i inih godina za koje ne pronađoh mentalni odgovor niti do danas. Sad, toliko mjesta na ovom jednom listu nema jer nije mi zaboraviti, urednica ovog glasila, gore potpisana, najviše voli kad su prilozi i prosute emocije uokvirene u prilog od otprilike tisuću riječi. U suprotnom, u stanju je kratiti, pa i samu sebe.
U siječanj 2020. ušla sam s posebnim doživljajem. Prva godina od dolaska u Berlin a iza ih je uskoro dvadeset i sedam, kako ne mogu čitati Riječ Božju u crkvi, točnije u HKM Berlin. I dalje odvajam od plaće crkveni porez, idem u crkvu, pjevam u crkvenom zboru ali mi je, radi objave sadržaja (teksta) govora svećenika na ovim stranicama, oduzeta mogućnost čitati, točnije skinuta sam s liste čitača. Doživljeno a neispisano (valjda s razlogom, tko bi znao) jer sve ima neko svoje vrijeme, trajanje ili poticaje po kojima izlazi iz nas i ispisuje se. Uglavnom, doživljaj kojeg kolokvijalno nazvah “zabranjeni glas”, prošao je duboko kroz mene i ušao tada sa mnom u 2020. godinu. I dalje.
Veljača godine 2020. donijela je jedan jedinstven doživljaj. Povod mu je tužan u stvari. 2019. sam izgubila jedinog brata pa je posljednjeg dana veljače 2020. bila prva obljetnica tog događaja koji je obilježio svu mene. Tim povodom, sredinom veljače s dvije kćerke krećem na daleko putovanje za Salt Lake City gdje je bratovo posljednje počivalište. U veljači 2018. pratio me i mahao na pozdrav u zračnoj luci Salt Lake City i plakao, tako da pomislih: “Eh, vidi mog brata, plače a vidjet ćemo se uskoro opet; sad kad su nam djeca odrasla, posjećivat ćemo se, upoznavati, radovati, slaviti…” To čovjek snuje a Bog određuje. Tako i taj susret i bijaše posljednji radostan jer već godinu iza stiže bolni rastanak.
Dakle, putujemo na groblju u Salt Lake City obilježiti tužnu prvu obljetnicu, postavljanje spomen ploče i susret s bratovom obitelji. Nas tri cure idemo po prvi puta na duže putovanje zajedno. Same! Krenule s puno očekivanja i emocija. Najprije let iz Berlina do Barcelone pa 12 sati dug prekooceanski do New Yorka. Poslušah Anju i Mihaelu pa ostadosmo u New Yorku dva dana. Grad za kojeg tvrde da nikad ne spava, prepješačismo uzduž i poprijeko. Lako je to danas s mladima, oni sve odgovore i pravce, kretanje, vlakove, letove, ulice i brojeve, pronalaze vještinom čarobnjaka u toj maloj telefonskoj spravici. Baš se nagledasmo i nauživasmo grada. Bijaše veljača ali nama bijahu darovana dva prava proljetna dana o čemu svjedoči i gornja fotografija na Brooklinskom mostu. Dalje putovanje do Salt Lake Citya nije donijelo ništa manje lijepe trenutke. Iako se odlaskom jedinog brata, jer nemam više žive ni roditelje, osjećam nekako “iskorijenjeno”, dobih potvrdu kako u bratovoj obitelji imam tu potrebnu emotivnu vezu koja, iako je prostorno daleka, njegovim odlaskom nije i neće nestati.
Povratak nakon dvotjednog boravka u USA, već je bio napetiji jer se u tim danima s kraja veljače mijenjala zdravstvena situacija u Europi. Koronavirus je prešao granice Kine i rasprostranio se Europom. Posljednjeg dana boravka, kćerkama stižu fotografije iz berlinskih opustošenih trgovina namirnicama. Prazne police na kojima inače stoje kuhinjski i toaletni papiri čine nam se nadrealnom scenom, od toga u USA još ni traga nema. Tek, po povratku u Europu, u zračnim lukama je pojačano u upotrebi dezinfekcijsko sredstvo a ponegdje je za vidjeti i zaštitnu masku preko usta i nosa.
Letom Salt Lake City-New York -Berlin dokopasmo se 4. ožujka berlinskih ulica sretne da je sve proteklo u redu i da se vraćamo obiteljima. Mene je čekao rezerviran let za Zagreb već dan iza. Naime, u Zagrebu sam imala primiti Nagradu utjecajne hrvatske žene i buduće liderice koju dodjeljuje Mreža hrvatskih žena. Pratim vijesti koje ne najavljuju ništa dobro jer već se otkazuju veliki događaji i okupljanja. Od organizatora iz Zagreba stiže trodnevni program i potvrda održavanja susreta nagrađene 23 žene iz cijeloga svijeta, konferencije o ulozi i položaju žena i dodjele nagrada. Razgovaram sa suprugom i djecom i odlučujem otputovati. Pojačana dezinfekcija i kontrola u zračnoj luci u Berlinu. U Zagrebu tek pitanje gdje sam bila posljednja dva tjedna: USA i Njemačka bijahu sasvim zadovoljavajuće destinacije, izdvajani su samo oni koji su taj period boravili u Kini te su ispunjavali posebne formulare.
Bilo je divno tih dana u Zagrebu. Ako se dobro sjećam, u to vrijeme je u Zagrebu održan i susret ministara vanjskih poslova Europske unije pa je sve bilo užurbano u gradu. Susretoh i upoznah i ostale nagrađene, predivne žene iz cijeloga svijeta, ispričah svoj život, sudbinu, rad i djelovanje tamo gdje me o tome upitaše, svečano primih 7. ožujka lijepu nagradu (stilizirano slovo Ž na glagoljici) koja se i dok ovo pišem nalazi na mom radnom stolu, podijelih vožnju taxijem s dragom Ankicom (također dobitnicom Nagrade) i Antom Karačić, umjetnicima iz iserlohna s kojima dugo surađujem, sretoh Marijanu i Mirka Šundova, drage i vječne prijatelje iz studentskih dana, te nakon silnih pozitivnih doživljaja, uhvatih avion za Berlin. Skoro u posljednji tren jer već nekoliko dana iza nastupilo je opće ograničavanje gospodarskog, društvenog i socijalnog života, komunikacija, okupljanja koje u većim ili manjim razmjerama, od tada do danas i nije prestalo. A i moj tadašnji pogled i šetnja središnjim dijelovima Zagreba bijahu u jednu ruku i povijesni jer ulice i trgovi uskoro poprimiše drukčiji, žalosniji izgled nakon potresa od 22. ožujka 2020.
Svi dalji događaji i doživljaji odvijali su se u sjeni virusa koji je narastao i širio se do neslućenih razmjera oduzimajući nam one slobode i ljubavi, radosti i mogućnosti, za koje smo mislili da nam ih nikad i nitko ne može oduzeti. Ponekad imam dojam kako smo svi u nekom traumatoznom stanju prouzrokovanom situacijom, vijestima, očekivanjima, pesimizmom, neizvjesnošću, nemogućnošću procjene i planiranja čak ni kratkoročne budućnosti.
Ne poznajem nikoga tko je teško bolovao ili izgubio nekoga radi koronavirusa. Ali, ovo je veliki grad, s preko 4 milijuna stanovnika, Njemačka država s preko 80 milijuna stanovnika u kojoj dnevno virusom uzrokovano ili povezano, umre i do tisuću ljudi a oboli i preko 20 tisuća pa se nije šaliti s time. U očekivanju cijepljenja disciplinirano nosimo zaštitne maske, držimo distancu, pojačavamo higijenu, ne okupljamo se. Nema plesa, nema pjevanja, otkazan je odlazak folklora Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin kojeg sam član, na svjetski festival u San Remo a potom i odlazak na Đakovačke vezove. Jedno vrijeme je folklor održavao tjedne probe online pa je tako svatko od nas u svojoj sobi pratio melodiju i pokrete voditeljice i vidio i druge kako to isto čine ali nakon nekog vremena entuzijazma za ovakve probe potpuno se izgubio, svima nedostaje osobni konakt.
Godišnji odmor 2020. pretvorio se u trku s virusom. Kud se smije i kada, gdje je takozvana Crvena zona, gdje i kada se mora raditi test na virus, kad i kako nakon odmora na posao? Ovo su samo neka od pitanja koja su nas zaokupljala ljetos. Uspjesmo u drugoj polovini kolovoza otputovati iz Njemačke i doputovati do Zagreba i nakon dva dana i do našeg cilja -Tisnog u Šibensko-kninskoj županiji. Nakon tri dana odmora na polupraznim plažama i ova županija je progašena Crvenom zonom pa nam nakon još dva tjedna boravka i povratka u Njemačku već na ulazu slijedi test. Negativan nalaz dobili smo nakon tri dana pa je suprug odmah počeo raditi. Državna služba u kojoj radim tražila je pet dana nakon prvog negativnog testa, još jedan test prije dolaska na posao. Samo što to obavih i počeh raditi, nekome od kolega je bliži član obitelji pozitivan na virus pa opet ostajem tjedan dana kod kuće dok ne stiže negativan rezultat koleginog testa.
Krenuh opet na posao puna entuzijazma i sretna da je sve to iza nas, kad u rano jutro, 24. rujna, na pješačkom prijelazu i kod mog zelenog svjetla, neoprezna vozačica koje me (prema njenom priznanju) uopće nije vidjela, naletje na mene punom brzinom u skretanju. Jasno, policija, klinika, operacija, ozljede ruke, koljena, leđa… Tako, na bolovanju, uđoh i u 2021. godinu i tek mi slijedi klinička rehabilitacija i nova operacija. Nedostaje mi posao, kolege, kretanje, događaji, sve. Nedostajem JA. Pišem rijetko, lijevom rukom i s puno slovnih grešaka, pa sve dugo traje. Ipak, Glas ne posustaje zahvaljujući i brojnim suradnicima, na čemu im od srca i toplo zahvaljujem, posebno i Marti Batinić-Petrović koja uređuje fejs profile portala. Emil bi bio ponosan na sve vas.
Godina 2020. prošla, cjepivo stiglo a virus još ne posustaje. Ograničenja, istina, ne stroga kao u ožujku i travnju, još traju, dovoljno da onemogućavaju svako druženje, okupljanje, proslave, skupove. Ni do putovanja bez nužne potrebe, baš nam i nije. Pesimizam, samosažaljenje, zabrinutost, ogorčenje, strah od neizvjesnosti… Kad, opet zemljotres(i)!
Razrušeni gradovi, ozlijeđeni, smrtno stradali. Nevolja za nevoljom. “Što je godina ružnija, mi sve složniji”, riječi su iz jednog spota. Nevolja stanovnika Petrinje, Siska, Gline… budi ljude iz neke tuposti i obamrlosti, potiče na akciju, na pomoć. Nevolja ispunjava očajem a opet, kola i neka pozitivna energija koju popunjava i hrani ta silna pomoć koja se slijeva sa svim strana svijeta.
Godina završava. I mnogi bi odahnuli i rekli, kako nova tako ružna ne može biti, kad u samo jutro 1. siječnja već stiže vijest o tragičnoj sudbini osmero mladih ljudi u Posušju. Svi rođeni 2001. godine. O, žalosna mladosti! I žalosni im najmiliji. Tko ih može utješiti?!
Kakva je to godina iza nas? Mnogi kažu “ne ponovila se”. Mogu samo suosjećati s njima. Čitam na Glasu jučer objavljene redove Ljiljane Zovko:
“Kada kažete “nikad gora godina”, a niste izgubili nikog svoga, znajte da ste sretni ljudi.”
I u pravu je.