Razgovor s Vedranom Klepicom, dramatičarkom i kazališnim djelatnicom iz Zagreba
Razgovor vodila i zabilježila: Aleksandra Brnetić
Prije osam godina diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i od tada, ili radi na u Teatru &TD, Maloj sceni, na Eurokazu ili putuje za svojim predstavama koje su se izvodile u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Australiji. U Berlin je došla na kratko, ali intenzivno doškolovanje.
Gospođo Klepica, Vi ste dobitnica stipendije Međunarodnog foruma ovogodišnjeg berlinskog kazališnog festivala Theatertreffen koji je upravo završio. Jedina ste iz Hrvatske. Što Vama znači ta stipendija i što Vam je donijela?
Meni, mladoj kazališnoj profesionalki, koja je završila akademiju i stručno obrazovanje i nakon toga se bacila u posao i počela producirati, meni je ta stipendija mogućnost za profesionalno usavršavanje koje vode eminentni ljudi s područja kazališta iz Evrope i svijeta. To je luksuz da mogu biti negdje dva tjedna i da sam okružena s oko četrdeset stipendista s njemačkog govornog područja i internacionalnih stipendista. Svi smo mi mladi profesionalci do 35. godine, imamo mentore koji su na neki način velike kazališne zvijezde. Mi možemo u miru gledati različite kazališne produkcije, imati diskusije, panele.
Kako ste došli do te stipendije? Kako je tekao taj postupak?
Ja sam za tu stipendiju znala iz nekih krugova. Dobila sam informaciju i od zagrebačkog Goetheovog instituta, pa su me i neki moji kolege upozorili, između ostalih i Ivana Sajko, koja je u Berlinu trenutačno na rezidenciji. Prvo sam razmišljala sam da li ću moći uhvatiti dva tjedna slobodno da dođem u Berlin. Sam postupak je pristojan. Trebate napisati motivacijsko pismo, priložiti portfelj s produkcijama koje ste radili u zadnjih četiri, pet, šest godina i, naravno, CV. Selekcija je dosta velika. Prijavilo se negdje oko 400 ljudi što me dosta iznenadilo. No, ja sam se potrudila napraviti što bolju prijavu.
I kako je izgledao radni dan Vas stipendistice? Što ste sve radili na festivalu?
Radni dan je divan, jako, jako je aktivan. Svi stipendisti su bili podijeljeni u četiri grupe. Neki nisu dobili ono što su htjeli, neke su grupe bile popularnije, ali ja sam završila kod mentora kod kojeg sam htjela biti. Moj je glavni mentor Kris Verdonck, redatelj, dramaturg, multimedijalni umjetnik iz Belgije. Već dugo znam za njega i jako cijenim njegov rad jer je dramaturški sličan onome što me zanima – to je razdjelnica između kazališta, performansa i likovne umjetnosti. Svaki dan smo imali s mentorom radionicu od 10 ujutro do 4 popodne, a ponekad i do 5, gdje smo s određenim dramaturškim metodama pokušavali napraviti okvir za mali projekt i to je trebalo biti gotovo u roku dva tjedna. Slijedio je razgovor nas stipendista s redateljima predstava od dan ranije, što je bilo jako konstruktivno i zanimljivo. Ponekad su bili i paneli. Evo, bio je i panel s Oliverom Frljićem i Milo Rauom na temu slobode govora. Navečer su bile predstave s time da su postojala dva programa, glavni program Theatertreffen-a u kojem je 10 produkcija i novi program koji se zove Shifting Perspectives (Internationale Plattform für Austausch und Vernetzung/Međunarodna platforma za razmjenu i povezivanje) u kojem su sudjelovali autori koji se bave drugačijim metodama i tehnikama. Taj je program meni bio jako zanimljiv i u njemu sam do sada najviše uživala. Tu je bio i Stückemarkt s novim autorskim projektima i tekstovima. Na Stückemarkt-u je i Tanja Šljivar, moja prijateljica, izuzetno zanimljiva autorica iz BiH.
Jeste li uspjeli vidjeti sve predstave iz glavnog programa?
Sve, sve sam vidjela. Glavni program smo obavezni gledati. Zapravo, ništa nismo zaista obavezni gledati ali svima nam je u interesu da to vidimo.
I što kažete na predstave, što mislite o viđenome?
Ha! To je sada pitanje. Meni je Shifting Perspectives bio puno zanimljiviji program. Theatertreffen ima produkcije iz velikih institucionalnih kazališta, neke su mi se više, neke manje svidjele, one su malo klasičnije nego Shifting Perspectives čiji je program puno eksperimentalniji. Ima tu puno zanimljivoga. Evo, prva je produkcija bila od Simona Stonea iz Švicarske koji je radio adaptaciju Čehovljeve Tri sestre. U glavnom programu su visokobudžetske predstave koje su zanimljive za pogledati, ali to je ponekad klasičniji kazališni jezik. To je onaj tip kazališta koje mogu gledati i doma, ali doma, kod nas, oni naravno imaju manji budžet, pa je zapravo fascinantna ta grandioznost. Ali je meni osobno Shifting Perspectives bio puno zanimljivi, i političniji.
Zašto?
Zato jer se bavim takvim kazalištem. Ja sam počela kao spisateljica. Završila sam dramaturgiju i zadnjih par godina pišem drame i te sam drame i postavila. Nakon toga sam radila kao redateljica. Sada pokušavam sama sebi dati neke nove izazove pa se tako iskušavam u drugim formama. Nadam se da ću u sljedećem projektu potpuno izbaciti tekst i da ću sa svojom grupom ljudi napraviti jednu multimedijalnu produkciju. Ja spadam u onaj tip autora koji nakon dvije tri godine želi promijeniti kut gledanja i način rada pa se tako trenutačno pokušavam udaljiti od teksta.
Kojim ste se temama bavili u tekstovima koje ste do sada napisali? Gdje vam je bio fokus interesa?
Pa zaista svašta. Ali ja najviše volim reći da se bavim klasnim i rodnim pitanjem. To može zvučati dosta široko, ali zapravo je potpuno istina. U »J.A.T.U» sam se na satiričan način dotaknula teme ljevičarskih revolucionarnih grupacija u Europi s kraja prošlog stoljeća, zapravo smrti jedne ideologije. ‘Tragična smrt ekonomskog analitičara’ se bavi uzročno-posljedičnim sustavom nasilja kojeg proizvodi kriminalni milje s naših prostora te o tome kako mediji nisu sposobni odigrati relevantnu ulogu u današnjem društvu. Inspiracija mi je došla kad se u jednom jako kratkom roku dogodilo nekoliko krvavih mafijaških ubojstava u centru Zagreba. Glavna okosnica drame je lik kojeg nikad ne vidimo na sceni – sin jednog gradskog moćnika na kojeg je izvršen atentat kao odmazda za očev prljavi posao. Ostatak drame pokušava kroz poziciju novinara, njegove bivše zaručnice (to su mladi ljudi koji su urbani i koji su educirani, ali koji ne vidi probleme, ne razumiju taj kontekst), poslovnog partnera njegovog oca, te ratne udovice rekonstruirati neki suvisli narativ o tome zašto se to dogodilo – no to je zapravo irelevantno. Sve likove pojedu njihova vlastita opterećenja i problemi. A prave fizičke žrtve zapravo jako brzo zaboravimo. Evo, zadnja drama su «Bijeli Bubrezi».
Što donosite u Bijelim bubrezima koji su nedavno imali premijeru u zagrebačkom Teatru &TD?
Drama se bazira na kolažu pet vremenom i mjestom odvojenih scena koje imaju samo jednu temu – totalitarizam i to onaj kojim se vrši nasilje nad psihom i tijelom žene. Prva se scena bavi ženama koje žive u jednoj distopijskoj zajednici, u prirodi gdje njihov život ovisi doslovno o prirodi. Rađati u tim malim selima koja su okrutna i hladna, značilo je rađati bez medicinske zaštite. Druga se scena bavi položajem žene u jednoj klasičnoj patrijarhalnoj obitelji i nasiljem koje se vrši nad ženama već od najranije dobi. Treći je segment inspiriran političkim i ratnim zbivanjima u našim područjima. Obrađuje se pitanje što se događa sa ženama kada se politička situacija potpuno promijeni, kada one možda imaju dobre intimne prostore za djelovanje, ali, nažalost, politička situacija postaje ili ratna, ili okupacijska. Pitam koja je onda uloga i situacija žene u takvim ekstremnim uvjetima, koja je njena ekonomska pozicija, kako su se žene ekonomski brinule same za sebe, i da li su imale edukacije, mogućnost napredovanja. I ako nakon rata ostanu same, kao što su u Hrvatskoj mnoge žene ostale same, kakva im je budućnost.
Na koja to područja mislite kad kažete «u našim područjima»?
I nadalje moramo biti svjesni da jako puno žena, bilo da se radi o Srbiji, Hrvatskoj, ili Bosni i Hercegovini, dolazi iz malih, često iz ruralnih sredina, da nemaju mogućnosti za daljnje obrazovanje. Te žene dolaze iz siromašnih sredina i pitanje je kako se emancipirati ako vas nitko nije naučio kako se to može napraviti.
Kad smo već kod hrvatskih političkih i inih tema, kako gledate na trenutačnu političku situaciju u Hrvatskoj?
Nikako drukčije nego s bojazni. Mislim da je trenutačna situacija u Hrvatskoj zato tako negativna jer nismo naučili svoju lekciju. Padamo na istim problemima na kojima smo padali prije dvije tri godine. Ima puno problema ali možda jedan od najvećih je naš nefunkcionalni pravni sustav, demagogija i tromost državnog aparat. Osim toga u Hrvatskoj nije razvijena ni kultura demokratskog dijaloga. Mi konstanto vodimo ideološke borbe i ne pričamo o realnim ekonomskim problemima. Ljudi koji se usude pričati o pravim problemima, ubrzo se nađu na crnim listama pa onda zbog toga ne mogu ni raditi kvalitetno svoj posao.
Koji su po Vama pravi problemi?
U prvom redu velika nezaposlenost. Naša proizvodnja propada, mi kao zemlja više ništa ne proizvodimo, i u toj situaciji je normalno da smo doživjeli čitav val iseljenika koji odlaze u Skandinaviju, Irsku, Njemačku, Austriju. Očito je da stanovništvo Hrvatske pada. To vlada trenutačno pokušava riješiti najglupljim pronatalitetnim mjerama. Demagogijom. Nužna mjere je osiguranje stabilne ekonomije, a ne isplaćivanje tisuću eura po novorođenom djetetu. To su sve tipični flasteri kojima se u predizbornim kampanja pokušava privući glasače. U to mogu povjerovati samo najnaivniji. I naravno, važno je obrazovanje. Mi nemamo sistem obrazovanja koji je suvremen, fleksibilan, koji je dobro umrežen. Goruće je pitanje što će se uskoro dogoditi s obrazovanjem. U moje vrijeme, a to nije bilo tako davno, obrazovanje je bilo potpuno besplatno. Sve što sam ja upisala, studirala, sve je bilo besplatno. I ja sam mogla studirati. Naravno govorim samo školi. Danas smo u sasvim drugačijoj situaciji. Kako se naravno ne može se izvršiti šok terapiju nad ljudima, tako se kroz mala vrata počinje uvoditi plaćanje ovog, pa plaćanje onog i bojim se, ako se uskoro ne prestane s time, da ćemo imati situaciju kao u Velikoj Britaniji, pogotovu na umjetničkim fakultetima, da vi više ne ćete imati ljude koji nisu iz tzv. upper middle class, iz više srednje klase. Svi drugi ne će moći studirati. Hrvatska pak nema razvijenu mrežu stipendija i kredita. Osim toga uopće ne želim govoriti o mogućnosti kreditiranja studija koji kasnije ne ćeš moći otplaćivati. To je za mene čista blasfemija. Hrvatska nema razrađen kvalitetan sistem podrške za ljude koji sebi ne mogu priuštiti visoko obrazovanje.
Spomenuli ste iseljavanje. Vaša se generacija iseljava. Jeste i Vi razmišljali odseliti se?
Teško je to reći. Ja jako volim Zagreb. Zagreb je jako ugodan za život. Po prirodi mog zanimanja ja sam slobodna umjetnica, ja radim po projektima i naravno da nisu svi moji projekti u Zagrebu. Ja idem tamo gdje me se zove. I tako da ja imam neku drugu poziciju nego prosječan građanin Republike Hrvatske. Brojke o nezaposlenosti u Hrvatskoj su još uvijek jako deprimirajuće. Naše strukture nisu tako organizirane da naši mali poduzetnici mogu prosperirati, da nam se proizvodnja na neki način budi. Sve vodi tome da je jako puno ljudi ovisno o državnim strukturama, npr. mjesečnim dotacijama za nezaposlene ili minimalnoj plaći kod privatnika. Evo, sad smo čuli prije dva tjedna da će mirovine pasti za jedan ogroman postotak za one ispod 55 godina. To su dosta strašna i ozbiljna pitanja za mlade ljude, a pogotovu ako znamo kako nam danas žive umirovljenici, a oni nam žive jako loše. Mislim da će Hrvatska izgubiti još jako puno ljudi.
A što je dobro u Hrvatskoj?
Puno stvari je dobro u Hrvatskoj. Doduše, ja već deset godina živim u Zagrebu i stalno ponavljam da glavni gradovi nisu jednaki ostalim gradovima u bilo kojoj državi. Živjeti u Zagrebu je puno drugačije nego živjeti izvan Zagreba. Ja sam iz Kutine, jednog malog industrijskog mjesta, i potpuno sam svjesna prednosti koje pruža jedan veliki grad. Hrvatska je osim toga dovoljno mala, ljudi imaju još relativno dobre međuljudske odnose, prisnost je puno veća nego u nekim zapadnim zemljama. Evo, na primjer, ja dosta često radim vani i ja ponekad dogovaram kave dva tjedna unaprijed. U Zagrebu se probudim ujutro i nazovem prijatelje i idem za sat vremena popiti kavu s njima. Teško je transponirati tu vrstu bliskosti negdje drugdje, tu jednu jednostavnost koja je prisutna kod nas.
Od čega Vi živite?
Ja živim isključivo od projekata. Ali ja radim na nekoliko nivoa. Radim kao spisateljica, radila sam ponešto kao scenaristica, radim kao kazališna redateljica i ponekad radim kao producentica, organiziram neke festivale, dramska čitanja. Sljedeći izvor prihoda bit će mi rezidencija u Beču. Naravno, to nije idealna životna situacija jer vi ne znate kada će vam doći sljedeći prihod, ali s druge strane umjetnički posao je bitno drugačiji od svih ostalih poslova. Kad radite na jednom projektu, onda se njemu morate i posvetiti i ne možete uz njega imati još neki drugi posao u, recimo, nekoj kulturnoj instituciji, jednostavno zbog rasporeda rada, zbog ljudi s kojima radite, zbog glumaca itd. To je moj izbor i ja sam zadovoljna s njim. Trenutačno nemam obitelj, nemam djecu. Ne znam kako bih razmišljala da ih imam. Pretpostavljam da bi mi neke stvari bile puno problematičnije i kompleksnije. Ja volim putovati, ne volim biti na jednome mjestu, volim biti fleksibilna i imam taj luksuz, iako kad radim predstavu, onda tri mjeseca radim i subotom i nedjeljom i praznikom. Ali kad nemam predstavu, onda se mogu probuditi ujutro na radni dan, i zapravo cijeli dan ne raditi ništa.
Koji bi uvjeti Vama bili idealni?
Meni su idealni uvjeti oni u kojima mogu puno unaprijed razmišljati koji su mi programi i projekti u rasporedu, a to mi se događa kad radim u inozemstvu. U Hrvatskoj su rokovi puno bliži, najednom se mijenjaju planovi, najednom se nešto mora završiti za mjesec dana. Kad ja mogu posložiti poslove za iduću godinu dana, meni je to već idealno.
Što Vas očekuje kad sada napustite Berlin? Spomenuli ste rezidenciju u Beču. Što je to konkretno?
Poslije Berlina ću se na četiri dana vratiti u Zagreb, nakon toga odmah putujem u Beč. To je stipendija «KulturKontakt Austria», udruge koju financira austrijsko ministarstvo za obrazovanje i austrijska vlada. Oni svake godine dodjeljuju četrdeset stipendija, 10 likovnih, 10 glazbenih, 10 pedagoških i 10 književnih. Ja sam dobila književnu stipendiju koja traje dva mjeseca i za to vrijeme trebam završiti svoju novu dramu. Također ću imati čitanje Bijelih bubrega u Literaturhaus Wien. Nastojat ću upoznati bečku kazališnu i književnu scenu. I ako dovršim dramu, nadam se da ću ove godine u oktobru imati i njenu prezentaciju.
Što je tema nove drame?
Napravila sam prijedlog projekta, a što će biti u desetom mjesecu, to je pitanje. Tema su odnosi Hrvatske i Austrije na primjeru jedne stvarne priče. O slučaju jednog kradljivca koji je u 80ima krao vrlo vrijedne knjige i druge dragocjenosti iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice grada Zagreba. To su zaista jako stare knjige, iz 16., 17. i 18. stoljeća i prodavao ih je po antikvarijatima u Austriji i Njemačkoj. On je kasnije završio u zatvoru, no šteta koju je napravio našoj kulturi, financijska i ina, je naravno ogromna. Mislim da ću se baviti pitanjem poštovanja prema kulturi i odnosa koje zapadne zemlje imaju prema zemljama s prostora Ex-Jugoslavije i kako se odnose prema kulturnom kapitalu tih zemalja. Da li je to pitanje kulturnog kapitala, ili je to zapravo uvijek pitanje novaca. To je početak drame. Ali ja ću to sve vjerojatno zaokrenuti. Bit će nešto ludo sigurno.