Mirko Popović
uramio bih ravnodušja
listopadnih popodneva
modri beskraj u kojem
ne diše zemlja
i ne pobjeđuje
vječni šumor nad gradom
uramio bih plave obzore
iz kojih ne dotiče
zagonetnost puta
od prvog sjemena
do zadnjeg ploda
iz kojih ne cvjetaju
ni kolijevke ni grobovi
i ne oblikuju se pitanja:
na kojem će se svijetu
naše ruke sresti
uramio bih vrijeme
u kojem ne zalazi
ni sunce ni godine
u kojem se ne čuje
hadska glazba
iz koje lije krv
srca i makova