Mirko Popović
U satima koji su prolazili
Vrijeme je odbrojavalo nečujne korake
Glasno zvao ga je predah
Gledao sam kako se daleki
Bijeli oblak smirio nad njegovim čelom
I u borama mu umor splasnuo
.
U satima koji su prolazili
Slušao sam kako u očevom damaru
Vjetar s brijega zamire
S pjesmom češljugara iz mladosti
U njegovu predahu bujalo je
Težačko uzdanje
I pulsirao sažetak života
U osmijehu sna titrala je
I rastakala se nevjerica: hoće li
I jedno sutra plug i grumen zemlje
Omekšati
.
U satima koji su prolazili
Žeđao sam s presušenim bunarima
Čekao da osmijeh mu uzvrati
Zemlja crnica i nemoćno gledao
Kako mu čelo se smiruje
A niz bore ga
Život potkopava
Subscribe
0 Comments