Mirko Popović
prazni pristizaše vali otvaraše
vodene oči glasom: kamo je
otišla otilija?
davno smo je prestali tražiti
naše drugarstvo je magma
okamina školjke u hûku mora
ne zovemo je više
i ptice svakoga ljeta
u šavovima podneva šute
ne gledamo niz travna polja
iz kojih njezina slika izrasta
i bljedilo moga lica
ne zove je više more
okom vodenim
tek priviđenja se uhom naslanjaj
na jučer na sutra na davno
prazni pristižu vali u osami vremena učim
abecedu teorije o metafizici
kako meridijanima srca
umivati joj obraze od kamena
i u hrid uklesati stihove