piše: Lada Franić
Danas 27. siječnja obilježava se međunarodni spomandan na žrtve holokausta Dan sjećanja na holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti. Sjećanje je to na sve žrtve nacističkih režima tijekom 2. svjetskog rata što ga obilježava cijela Europa.
U Hrvatskoj sjećanje na taj zločin protiv čovječnosti jest živo i bolno. Pokazuje to niz aktivnosti, posebice umjetnici daju veliki doprinos te ne dozvoljavaju da se to zaboravi.
Ovdje bih spomenula pisca Pavla Cindrića koji je još 2008. izdao biografski roman o Lei Deutsch “Lea Deutsch, zagrebačka Anna Frank” (Profil).
Tko je Lea Deutsch?
Lea Deutsch, talentirana djevojčica, židovskog porijekla koja je blistala kao najmlađa glumica na daskama zagrebačkog HNK 40-ih godina prošloga stoljeća.
Bila je čudo od djeteta.
No, preko noći joj se život pretvorio u pakao i nikome više nije bila važna, ni ona ni njen talenat, ni inteligencija. Odjednom nije više bila čuđenje u svijetu. Bila je samo Židovka. Dobila je etiketu.
Naime, stupanjem na snagu tzv. Zakona o rasnoj čistoći u NDH koja je sprovodila te zakone po nalogu svoga saveznika nacističke Njemačke, bila je izbačena iz HNK.
Poslije je transportirana u koncentracijski logor, no njena krhkost je umrla u vagonu u 17-oj godini života.
Bila je zvijezda, zvali su je u Pariz da nastavi karijeru, ona je odbila i ostala u Zagrebu, to ju je skupo koštalo, nju i njenu obitelj. Nitko u obitelji nije mogao vjerovati da bi se to njoj moglo dogoditi.
Njoj – pred čijim nogama se klanjao i divio cijeli Zagreb!
Nekako stalno razmišljam o tim pojavama u povijesti i društvu, pa izvlačim sumorne i tužne zaključke.
Kad se povijest počne ponavljati, Zlo uvijek koraca istim koracima (otprilike ovako):
1. etiketiranje (nulti početak mržnje i zavisti)
2. ignoriranje (prvi oblik mržnje, kad krene, nema nam spasa)
3. izopćavanje (drugi oblik mržnje, kad nastupa nevjerica i čuđenje žrtve)
4. agresija (mržnja na djelu u razornom fizičkom i verbalnom obliku, žrtva se ne može snaći ni pobjeći) i na koncu
5. tragedija – smrt (mržnja je postigla svoj cilj, žrtva je satrana).
Uvijek idu istim koracima ili sazrijevaju u jednakim fazama ti razni zloćudni -izmi:
nacizam, nacionalizam, šovinizam, rasizam i drugi -izmi koji uništavaju sve ljudsko, sve pitomo i različito što raste na Zemlji.
Mrzim to! Mrzim mržnju i u obliku malene točkice – kad tek počinje klijati iz zavisti, frustracije i čiste ljudske zlobe…
Treba je čupati i čistiti iz života kao što je Mali princ čupao baobabe na svom malenom planetu.
Moramo čupati baobabe svaki dan, ljubiti one koje su slabi i drugačiji, štititi one koji se trude uklopiiti, a ne ide im.
Treba to stanje duha i društva stalno osvjetljavati, na svaku fazu pokazivati i ukazivati.
Na problem holokausta ukazao je i hrvatski režiser Branko Ivanda koji je snimio o Lei sjajan film „Lea i Darja“.
Nedavno je prilog ovoj tragičnoj i sramotnoj epizodi holokausta u hrvatskoj povijesti za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u 2. sv. ratu dala i redateljica Dana Budisavljević u nagrađivanom i cijenjenom filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“ (2019.)
Za taj film redateljica Dana Budisavljević jest, između ostalih nagrada, dobila i najviše priznanje u Republici Hrvatskoj godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“ za filmsku umjetnost.
Čini se katkada, nažalost, da nismo puno naučili iz krvave povijesti. Zašto je nekim ljudima uvijek potreban neprijatelj?
Sudbina Lee D. podsjeća me u nekim situacijama na hrvatsku glumicu Miru Furlan (1955. – 2021.)
Mira je bila sjajna glumica, lijepa i neobično talentirana, svi su joj se divili 80-ih godina prošloga stoljeća, na kazališnim daskama i filmu je žarila, palila i… “odjednom iznenada ni od koga očekivano” ona se nije uklapala u društvo, daske su je odbacile i postala je zamjenjiva i obična, jadna, mala… nije se uklapala u trenutnu sliku “političke čistoće”.
Odjednom nema za nju mjesta u ansamblu i uručuje joj se otkaz! Kako to?!
Bilo je, ima, bit će tih pojava na svim društvenim razinama i u svim zanimanjima, znam da ova pojava nije prisutna samo u našoj domovini, to je međunarodna pojava.
Događat će se etiketiranje i izopćavanje onim ljudima koji se ne uklapaju u postojeće društvene okvire.
Opasna je to igra. Mnogi se sklone jer na ovim našim prostorima umiralo se zato što su se neke osobe našle na trulim daskama u pogrešno vrijeme… kao Lea.
Izopćavanje i agresija jest snažnija što je pojedinac koji se ne uklapa inteligentniji, talentiraniji i viši od prosjeka.
To se dogodilo Lei, Miri i mnogim drugim ljudima, znanim i neznanim.
Bitno je spoznati:
vježbati toleranciju, najteži je posao na svijetu, a biti čovjek uvijek je moderno, iako teško.
A trule daske treba redovito mijenjati.