Dogodilo se (na današnji dan) – ne ponovilo se!
Iz naše arhive/ objavljeno 23.03.2020.
piše: Lada Franić
Zagreb, 22. ožujka 2020./ draga sonja,
nedjelja je počela u sudbonosnih 6 sati i 24 minute, kad sam se skočila iz kreveta iz dubokog sna….
bilo je to munjevito ustajanje…tutnjalo je u dubini zemlje, čuo se mukli, jaki tutanj i podrhtavanje koje se pojačavalo i približavao nezaustavljivo… lusteri se njišu, padaju lončanice s cvijećem…tutanj je sve glasniji, sve se trese… adrenalin mi je skočio do najviše razine i počela sam djelovati…
prvo: utrčim u sobu svoje kćeri i počinjem je buditi: ustani, lucija, brzo, brzo….!!!!!!! i dobacujem joj traperice, deblju majicu iz ormara, jaknu zimsku, čarape… što je, mama, što je??
potres, lucija, potres, brzo, brzo… oblači se i izlazimo van…naš pas zlatko se ustrčao, nosi nam tenisice, baca pod noge, gleda uznemireno gura se u hodnik, uzimam njegovu uzicu, zakopčam je oko njegova vrata, ali osluhnih… prestalo je…
tih 10 sekundi moga života su bili dugi ko tjedan dana…
ali ne lezi vraže, nikad ne znaš…gledam s prozora, ljudi izlaze… zamotani u deke, u debelim jaknama… uplašeni , drže razmak, nisu blesavi…
kad opet čujem užasni tutanj, ajme, sad je gotovo, pomislim, majko mila, izlijećemo na hodnik ja se još nisam skroz obukla… u spavaćici i šlapama, uzimam deku s trosjeda… izletim u hodnik kad u liftu moj susjed s trećeg kata, lupa po čeličnim vratima lifta… lupa cijela zgrada se trese… svi u zgradi se izbezumili, trče niz stube… došao i njegov sin u gaćama i majici kratkih rukava, s mobitelom… ja trčim po najveći nož u stanu…pokušavam otvoriti vrata lifta, ne uspijevam… trči sin na peti kat predstavnici stanara da donese odvijač za lift, predstavnice nema… ja ne uspijevam nožem otvoriti… rekoh susjedu, broj mobitela servisa je zalijepljen pokraj tipki… on zove, kažu mu da će doći za 20 minuta… uh, hvala Bogu! vratim se u stan, sve je mirno, čudan neki mir… u zraku se osjeća jeza… neizvjesnost, osjećamo se sitni i beznačajni…rekoh sebi ne filozofiraj, nego se oblači, izvedi kćer i psa van…
izađosmo…
kćer zamotala u deku, posjela je u automobil da se ne prehladi, prošetala psa, … dišem, dišem, hodam, hodam, hodam… pas se uzvrtio, nervozan je, hladno je, a jučer bilo skoro 20 stupnjeva, u kratkim rukavima šetala psa… pita me lucija: mama, je li ovo leprša snijeg… Isuse, stvarno, samo nam to još fali… snijega nije bilo cijelu zimu… gledam ja, gledaju susjedi, u nebo, u zgrade, kao da će nam nebo reći nešto bitno, zgrade stoje, nije se ništa srušilo, svi zdravi, šapuću, gledaju u nebo… hodaju…na pristojnoj udaljenosti…
gledam i mislim dobro smo prošli…ostavih psa u autu i odoh u stan, izvadih kufer i spremam: vodu, hranu, lijekove, torbu, novčanik, dokumente, antiseptik, 70% alkohol, rukavice, maske, šal, kuhinjske krpe, sardine, konzerve za psa, još jednu deku, ručnike, lancun, nož, plastične čaše… kad opet začuh… ali sad nije susjed, njega je serviser oslobodio iz lifta… kadli opet zatutnji, zatrese se zgrada, hitro uzeh kufer, zalupih vratima, istrčah iz stana… rekoh sebi: ludačo, ne idi više…
sjedimo u autu i slušamo vijesti… zdrmalo se sve oko zagreba, epicentar devet kilometara od zagreba, ima štete, kažu, jedna djevojčica kritično, nešto palo na nju dok je spavala u svom krevetu… ali kao nema više ozlijeđenih, javljanje je bilo kratko… pomislih dobro smo i prošli, moglo je biti i gore… smirilo se stanje, vraćamo se pomalo u stanove… nije nikome do doručka… pas me sad gleda, miran je, leži… upalim televizor…
tek tada se šokiram… draga sonja, centar zagreba je u ruševinama… cigli do koljena, ljudi vani u dekama s vrećicama, ne mogu se vratiti u svoje domove… očajni pogledi u ruševine i napukline stotinjak godina starih zgrada i kuća… ubrzo je došla civilna zaštita, policija, hitna pomoć, vatrogasci, dobrovoljci, bed blu bojsi, vojska…. raskrčili sve do podne…rodilje u petrovoj bolnici sa svojim bijelim zamotuljcima u naručju, drhte ko strune… u šlapama bez čarapa, u dekama, stoje izgubljeno, no ubrzo su smještene na sigurno, inkubatori su prebačeni za pola sata u drugu, sigurniju bolnicu na kraju grada…
ljudi su čudesni, u nevolji se ne gleda, svi s maskama pomažu, rukavice i maske svugdje pružaju pomoć.. saniralo se sve što je palo na cestu jako brzo, promet se nastavio, no sve zgrade i kuće u centru su klimave i neupotrebljive, ne smije se ni hodati pokraj njih da se ne sruše…
te slike su obišle svijet…
novi zagreb je dobro prošao
ne ponovilo se
draga sonja, najteži dan u životu ovoga grada je na izmaku, iako nisam rođena zagrepčanka sad sam postala, njegova rana i mene boli, njegova sreća mene veseli… ovo je moj dom…
nema predaje, nema natrag… naš narod na nevolje sviko, radi, pomaže i gradi, dižemo se iz pepela i ne damo se… to je duh ovoga čudesnoga grada s najmodrijim nebom na svijetu…
draga sonja, pišem ti ovo pismo jer ne mogu spavati, stalno osluškujem, to nije osluškivanje samo sluhom, nego osluškivanje cijelim tijelom, kad ti svaka kost u tijelu odzvanja i svaka molekula tijela podrhtava… preneš se na uzdah vjetra i na lepet krila običnoga vrapca…stalno mi se pričinja da ću opet čuti tutanj, onaj specifični zvuk koji izaziva jezu od malog prsta do kose…kada sve kosti u tijelu zvone…a adrenalin se počinje penjati prema grudima, a srce stane, dah stane, usta se osuše…
čini mi se ako tvrdo zaspim da neću moći probuditi luciju…
zato pišem… ne zamjeri, pišem da ne spavammm…
osluškujem tišinu, samo šumi breza ispod moga prozora, tek je bacila svoje viseće svijetlozelene pupoljke i ukrasila moje prozore… koliko ljepote u tom prizoru, Bože moj, a u 10 sekundi sve može nestati…
život je tako lijep…
pozdrav berlinu iz ranjenoga zagreba
tvoja lada