piše: Mirjana Blašković
Čudna svjetlost “sipila je sa visina” ove prve subote mjeseca veljače 2021. godine.
Samo jutro počelo je maglom obavijenih okolnih brežuljaka koja se spuštala do podnožja, maglom za koju bismo očekivali da će se razići i dopustiti suncu da obasja mokru i umornu zemlju, i ove sumorne dane koje provodimo u takozvanom “lockdownu”.
Bilo da smo na “Kurzarbeitu”, da radimo i učimo online ili pod ovim “novim”, ja bih rekla “nenormalnim” uvjetima odlazimo na posao stavljajući masku još unutar svojih domova, jer čim smo zakoračili iz stanova i kuća, napadaju nas natpisi o obveznom nošenju maske, u liftovima, javnom prijevozu, na ulici…
Mislim da nitko nije mogao ni sanjati da će ovo “Korona vrijeme” potrajati ovoliko, da će virus mutirati, sad već u nekoliko varijanti. Možda bi to mogli pripisati lakovjernosti, neznanju ili tek ljudskoj sposobnosti ignoriranja svega onoga što nam je nepoznato i neprihvatljivo.
Pojavilo se i cjepivo, neki kažu prerano, nedovoljno ispitano, od različitih proizvođača, konkurenata u ekonomskom i političkom pogledu, sa Istoka i Zapada…
Krenula je utrka u nabavi sad već svima dobro poznatih naziva i varijanti. Reklamna kampanja političara, poznatih osoba i scene cijepljenja, injekcija toliko zumiranih i do detalja prikazanih, da oni “osjetljiviji” moraju zatvoriti oči.
Promijenilo se toliko toga u ovih godinu dana da toga nismo ni svjesni, ili ne želimo biti? U početku smo bili, rekla bih, prilično optimistični, govorili kako ne poznamo nikoga za koga je bio poguban ovaj “okrunjeni” virus, šalili se na račun nošenja maski, karantene… Nadali se nekom “instant” rješenju, jer ljudski se nadati, kao, uostalom, i sumnjati.
A sumnjamo i dalje, i nakon godinu dana, nakon poražavajućih brojki, nakon tragičnih sudbina…Ali se i nadamo da će ovo “novo normalno” vrijeme nestati poput jutarnje magle.
Ova jutrošnja magla, nažalost, nije se razišla, iako je na trenutak izgledalo da će sunce svojim zrakama uspjeti prodrijeti kroz njezin plašt.
U popodnevnim satima, kada je sunce bilo na zalasku, iako danas zbog magle nevidljivo, pojavila se ona čudna svjetlost, ne blaga, koja je, kako bi Matoš rekao “sipila sa visina”, već baš čudna, neobična, nesvakidašnja… zbunjujuća kao i ovo “Korona vrijeme” u kojem smo se našli.
Ne preostaje nam ništa drugo nego čekati, iako nam se na trenutak čini da čekamo “čudo” ili Godota. A što je drugo čekanje, doli sumnja i nadanje?!