tekst i foto: Daniel Pavlić
Ne volim nacionalne netrpeljivosti jer one dovode do mržnje i sukoba. Mržnja nikada nikome nije ništa dobro donijela…
Na žalost, živim na području koje je kroz povijest uvijek bilo bure baruta. Ovdje su se uvijek najžešće borbe vodile kroz sve ratove.
Tu su bila “vrata Europe”, granica između istoka i zapada. Ovdje su se kroz stoljeća lomila koplja, prolijevala krv.
I sam sam osjetio početkom devedesetih rat i nikome ga ne bih poželio. Banijska ratna praskozorja su uzimala najmilije. Osjećaj gorkog okusa nakon mirisa baruta budi tugu. Imam osjećaj da ovdje zlo spava i često mijenja svoje agregatno stanje. Kad se najmanje nadate, ono vas opali packom po prstima…
I baš zbog sve te krvave povijesti koja je iza nas, elementarnih nepogoda koje nas ne štede, ekonomskog jada koji ne bira žrtve i nemara Europe nad sirotinjom koja je uvijek bila topovsko meso zbog nekih “viših ciljeva” moćnika koji su se uvijek financijski okorištavali na račun mržnje, želim da se svi izdignemo zajedno na viši nivo svijesti.
Na tom nivou nema mržnje, niti nacionalnih, religioznih, rasnih i vjerskih netrpljivosti. Tu ne bi trebalo biti podjela jer smatram da nas je potres nečemu naučio.
Iako vrijeme prije kiše nosi uz sebe napetost i uznemirenost, dobro je znati da nakon kiše dolazi sunce. Stoga ne treba nasjedati na sve ove nacionalne provokacije koje podupiru mržnju i sukob.
Ne možemo zauvijek biti kaljuža mržnje, barem nas je opomenula priroda i trebamo izvući pouku. Biti čovjek, a ne govno!
