Iz naše arhive/ objavljeno 22.04.2011
piše: Dražen Radman
Dogodilo se to na Veliki petak. A moglo se, zapravo, dogoditi na bilo koji drugi dan. Antonio … u kakvom je stanju bio …nije ni razmišljao o danima jer su mu već dugo bili svi isti. Bili su tmurni i teški. Baš kakav je i on postao.
Tog jutra …ne po prvi put …razmišljao je kako otići …kako otići s ovog svijeta …
Sasvim budan, ležao je u krevetu do svoje voljene žene Anite. Gledao je gore, prema stropu, i mislio o svom životu koji mu je proletio za tren. O životu u kojem ništa nije postigao.
Među ostalim, izjedalo ga je i nije mogao prihvatiti da već tri godine, uz neke kratke iznimke, nema posao i da je beskoristan. Da je na teret svojoj obitelji. Uz već prisutne probleme s kralježnicom, znao je da mu radna perspektiva nije svijetla. Naprotiv.
Razdiralo ga je i to što svojoj trinaestogodišnjoj Petri, za džeparac, nije mogao davati niti kune, a kamoli je s vremena na vrijeme odvesti u kino ili barem na sladoled. Anitina plaća je, naime, sve teže pokrivala podstanarske i brojne druge svakidašnje troškove.
Antonio je bez posla ostao sasvim jednostavno. Na način da je jednog dana pozvan na razgovor u glavni ured svoje firme. Razgovor se sastojao od, otprilike, ovih nekoliko službenih rečenica:
–Dobar dan, Antonio. Ovo je za vas. Hvala Vam za sve što ste učinili za našu firmu. Nažalost, morali smo otpustiti nekoliko ljudi. I Vi ste među njima. Nismo mislili, ali, eto… takva je sada situacija. Ako se štogod promijeni, javit ćemo Vam se. U svakom slučaju, želimo Vam sve najbolje u daljnjem životu!
Antonio je u ruci držao kovertu u kojoj je stajala odluka-rješenje s pečatom. Pročitao je tih nekoliko šturih rečenica, iz kojih je razumio da je, zbog restrukturiranja i manje posla, dobio otkaz. On, koji nije imao niti jednu ”mrlju” za vrijeme svog petnaestogodišnjeg staža. On, koji je, kako su nadležni uvijek govorili, bio jedan od stupova firme. Da, on, koji nije tražio pripadajuće zasluge za svoje dragovoljno sudjelovanje u obrani domovine. Njemu je bila čast boriti se za slobodu rodne grude, za svoj grad i svoje ljude … A sad…
Još jednom je pogledao prema Aniti, poljubio je nježno u obraz, a onda mirno izišao. Pošao je prema dječjoj sobi, gdje je spavala njegova kći Petra. Promatrao ju je, onako s nogu, nekoliko dugih trenutaka. Zatim ju je pogladio po kosi i poljubio u meko, toplo čelo. Potom je sjeo za stol u kuhinji, prethodno otgnuvši list papira iz smeđeg rokovnika. Ruke su mu drhtale, ali ih je nekako ipak uspio umiriti i napisati tih nekoliko riječi:
-Oprostite mi za sve … Više nisam mogao … Puno vas volim … List je ostavio ispod vaze u koju je Anita dan ranije stavila mimoze.
Pažljivo je za sobom zatvorio vrata i izišao na ulicu. Svitalo je. Sjeo je u svoj stari ”punto” i uputio se prema obližnjoj šumi. Znao je za jedno mjesto koje bi bilo ”pogodno” u slučaju da dođe taj dan … Kad je stigao na odredište, prišao je tom njemu već poznatom stablu kojemu je jedna deblja grana – bočno stršila.
Antonio u tim trenucima nije ništa mislio. Niti osjećao. Bio je posvećen onome što je morao učiniti i zbog čega je došao na to mjesto. Popeo se na veliki kamen koji je gotovo metar i pol virio iz zemlje, a s kojeg je bilo lakše prebaciti i namjestiti konop. Bio je spreman. No, srce mu je sve brže počelo tući.
‘-O, Bože! … Oprosti… Moraš mi ovo oprostiti! povikao je trenutak prije nego se odlučio ”otpustiti” s tog kamena.
No, tek što je to izustio, pozornost mu je privukla plaha vjeverica koja se brže-bolje spuštala niz stablo koje se nalazilo točno u fokusu njegova pogleda, nekih sedam-osam metara dalje. Spuštala se razigrano, onako kako to inače vjeverice rade, posebno kad u blizini ugledaju nekog poput čovjeka. Ovaj se put to nije dogodilo. Kao da ju je prizor ispred – zbunio.
Kao da nikada prije nije vidjela čovjeka koji je stajao u tako neobičnom položaju. Zaustavila se, naime, po sredini stabla i piljila prema čovjeku na stršećem kamenu. Prema čovjeku koji je imao nešto oko vrata. Kao da je osjetila trenutak … I kao da se tog jutra morala tu naći.
Antonio se umah sjetio jedne šetnje kroz šumu s Anitom i Petrom, unatrag tri-četiri godine. Sjetio se Petrinog pitanja, nakon što se neka vjeverica strelovito popela na stablo i nestala među krošnjama:
–Zašto se vjeverice uvijek tako boje i bježe od nas? Mi im ne želimo ništa loše. Zašto barem ne zastanu na stablu? Ionako ih ne bismo mogli doseći niti se popeti.
Ali, događa se da pravilo ima izuzetak. Ovaj put je bio taj izuzetak. Vjeverica je i nadalje uporno gledala prema Antoniu te nije silazila. Njemu se činilo da će tako stajati do u nedogled. Čekao je da ga prestane gledati, da siđe i napokon nestane u šumi, kako bi u miru mogao učiniti ono zbog čega je i došao.
No, u toj neobičnoj zbunjenosti, Antonio je izgubio početnu sigurnost i odlučnost. U jednom trenutku mu se učinilo da vidi lice i oči pune suza – svoje voljene kćeri. Učinilo mu se i da ga promatra kako …
Ne! Neću! Neću to učiniti! …viknuo je naglo i – sišao s kamena.
Vjeverica je u hipu nestala, a njemu se tek onda srce divlje uzlupalo. Mislio je da će prsnuti. Htio je što prije napustiti šumu i dojuriti kući.
Vozio je brzo, ne prestajući misliti kako se Anita već probudila i pročitala njegovu poruku. Zamišljao je njeno izbezumljeno lice.
–A što ako se Petra prva probudila? Zaista, što ako su obje vidjele poruku? Što ako im je pozlilo? Što ako su već zvale policiju, susjede, rodbinu…? …redale su se, poput domino pločica, sve te misli, slike i pitanja.
-O, Bože! Što sam to htio učiniti? …nahrupio je u njemu sram i obuzela ga snažna krivnja.
Kad je stigao i parkirao auto ispred kuće. Čudno, ali sve je bilo sasvim mirno. Kao i kad je otišao. Stoga je izvadio ključ iz džepa i polako otvorio vrata. Potpuna tišina. Pogled mu je prostrujio prema kuhinji i vazi s mimozama. Ispod nje je virio onaj list papira. Uh… Još je tamo. Laknulo mu je. Uzeo ga je i još jednom pročitao napisano. Duboko je potom uzdahnuo te ga iskidao na desetke komadića bacivši ih u kantu ispod ostalog smeća.
Izuvši cipele, trenutačno je osjetio slabost u nogama. Sjeo je na trosjed i glasno briznuo u plač. Nije ga mogao suzdržati. Iz njega je proključala bol koja mu se godinama skupljala u sve olovnijem srcu. Jecao je kao nikad u životu.
–O, Bože moj! Bože moj… Oprosti mi za ovo… za sve… Pomozi mi sad! Ne mogu više ovako …uto su se naglo otvorila vrata sobe.
–Antonio! …sva prepadnuta viknula je Anita i u tri koraka se našla kod svog muža i zagrlila ga. Nije ništa govorila. Kao da je znala što se dogodilo. Samo ga je čvrsto, možda najčvršće dotad držala prelazeći rukom preko njegovih leđa…
I Petra se našla tu. Poput svoje majke, i ona se privila uz njega te ponavljala:
–Tata… sve će biti dobro… Tata, bit će sve dobro…
Antonio je znao da ga vole. To mu je u tim trenucima bilo dovoljno… Znao je i da ima Boga. I da je baš On bio s onom vjevericom – kako bi gledala prema njemu i kako bi ga zbunila. Kako ne bi ostao u šumi na onom drvu… Na izbočenoj grani…
Bio je Veliki petak. Nekoć je Jedan otišao na neko drugo drvo kako ne bi morao nitko zauvijek umrijeti… Ta misao ga je, tu na tom trosjedu i u zagrljaju žene i kćeri, nenadano i duboko prožela… Po prvi put je, čini se, počeo razumijevati Uskrsnu priču. Na neobičan je i živ način osjećao Božju ljubav. Znao je da neće više nikad poći na ono mjesto u šumi. Niti na neko slično mjesto.
Da, znao je da je voljen. I da postoji nada. Bez obzira na boju oblaka …
…Bližila se nedjelja. Novo svitanje. Preko Anitinog i Petrinog ramena, Antonio je gledao prema kuhinjskom stolu. Do njega je dopirao ugodan i nježan miris mimoza. Kao da su bile tek ubrane.
Dobro je… Sad je dobro.