piše: Štefica Vanjek
Treći val korone širi se nenormalno brzo, i opet se mjere pooštravaju. Nije kriva korona, krivi su ljudi kojima je dosta izoliranosti, krivih poteza i dvostrukih mjerila onih u vlasti.
Kultura je zamrla u svim segmentima, meni pjesnikinji nedostaju pjesnička druženja pa je i inspiracija na niskim granama, bar kod mene.
Zato ne nedostaje inspiracije igračima komedije i drame koji svakodnevno zabavljaju narod svojim domišljatim provokacijama i statusima na društvenim mrežama. Tu važi izreka “Psi laju, a karavane prolaze“. Zabavljaju nas svojim prepucavanjima i satirama, a važni problemi se ne rješavaju.
Kaže mi suprug da je pročitao da na Baniji državna firma zadužena za kuhanje narodu koji još nema krov nad glavom, ne kuha vikendom. Bože moj, šta onda ljudi nemaju potrebu za jelom, (tada objese zube na klin, rekao bi moj tata)? Sva sreća da ima još entuzijasta i volontera koji uskaču bez naknade, za razliku od onih koji su za to dobro plaćeni. Iz dana u dan čitamo o nepravilnostima i lopovluku na uštrb sirotinje.
Dobavljači lijekova prestali isporučivati lijekove kažu na vijestima. To me zabrinjava, ali to one kojima je posao funkcioniranje zdravstva nije prioritet, već što tko kaže (istina uvijek boli, kaže izreka).
Već vidim kako ću ja koja sam četrdeset šest godina iz plaće izdvajala za zdravstvo preko petnaest posto, morati po lijekove van države o svom trošku. Naši susjedi imaju cjepiva i za susjede (pitam se kako oni mogu, a naši ne mogu). Ja čekam drugu dozu i moram čubiti kod kuće, a mislila sam da ću moći dati petama vjetra i otići s potvrdom u Njemačku mojima, kad oni ponovo ne mogu za praznike k nama.
Sve bi bilo komično, da nije dramatično. Smijem se (iako mi se plače) izrazima koje u svojih skoro sedamdesetak godina nisam čula iz usta onih koji bi trebali biti primjer mladim naraštajima. Od silnih afera koje se kao buhe legu vrti mi se kao nakon ringišpila, pa mi je sve to prilično mučno.
Ne znam kako tko kuha, ja u svojoj kuhinji trošim mnogo rajčice i to kvalitetne domaće, naročito istarske jer su slatke. Eto, upravo sam pročitala da će naša tvornica koja je dobila novu predsjednicu uprave, otkazati upotrebu domaće rajčice već će ih zamjeniti jeftinijim (iz Tunguzije). Morat ću se prihvatiti kuhanja rajčice kako je nekada moja mama radila, iz inata neću kupovati gospođinu rajčicu, jer tko zna kakav i čiji je interes u pitanju.
Obožavam sladoled, onaj fini kremasti, ma nema boljeg od toga. Sve mi se čini da će mi uskoro postati gorak, što zbog toga jer ga više ne smijem toliko jesti zbog šećera (od svega zla postala sam slatka), moguće i zbog promjene vlasnika.
Naši glumci na sceni su vrlo zadovoljni lovom koju su dobili, a meni se sve čini da će i to biti isti scenario kao i prodaja svega do sada gdje će vlasnici izvući korist koliko god mogu a radnici će na burzu ili širom Europe.
Aktere drame u pravosuđu ne znam ni kako bih komentirala, jer sam ja ipak samo teta iz vrtića koja je tamo po poštenju i ostala, pa ne znam sve muljaže povezati ni odvezati. Osim toga da bi rado bila u Međugorju, gdje bi se iskreno molila, ne samo za sebe već za sve nevoljne. Rado bi malo i odputovala u Dubai da vidim te ljepote o kojima svi pišu, ali bi se sigurno i vratila.
Gledam kazališnu scenu u politici, nimalo me ne oduševljava. Sva sreća, uskoro će izbori pa ću dobro razmisliti koji glumci zaslužuju pljesak, a koji zvižduk. Rado bih već na predstavu u pravo kazalište gdje glume profesionalci, a ne amateri, ali i tamo vidim čudno se nešto kuha.
Uskrs je pred vratima, proslaviti ću ga sa svojima i neće nas biti više od deset (osiguravam se da mi ne bi netko došao brojati članove), mada žal ostaje što ponovo nećemo biti svi na okupu.
Svim čitateljima koji slave – SRETAN USKRS!
I, ostanite negativni!