ALKOHOLIZAM MLADIH – U OZRAČJU ODGOJA BEZ SMISLA
piše: Dražen Radman
Povodom ekstremnih maloljetničkih pijanstava tijekom novogodišnje noći u Splitu (i ne samo u Splitu), a koja su umalo završila i sa smrtnim ishodima, ponukan sam uputiti par riječi roditeljima onih sinova/kćeri koji znaju da im se dijete učestalo opija…
Roditelji, nemojte se čuditi ako se Vaš sin ili kćer opija. Možda je to vidjelo od nekog od Vas.
Možda je to vidjelo od nekog svog estradnog (bivšeg ili sadašnjeg) ‘idola’, a Vi im niste na vrijeme pričali o štetnosti i pogubnosti takvog ‘stila’… Možda niste s njima provodili vrijeme u igri i priči koja bi im pomogla razlučiti što je dobro, a što je zlo.
Možda sa svojim djetetom, eto, niste nikada pričali o istinskim životnim vrijednostima. Možda i sami za njih ne znate ili ne marite previše. Možda ih prezirete ili pak mislite da nemate dovoljno vremena, tj. da takve priče jednostavno nemaju mjesta u današnjem života? Života?
Možda je Vaše dijete odrastalo u atmosferi neslaganja i svađe između Vas i Vašeg supružnika pa je, sasvim logično, moralo negdje ‘pobjeći’. Nedostatak ispunjenja ispravnom ljubavlju – traži ‘nadomjestak’. A alkohol je uvijek nadohvat za brzi bijeg od stvarnosti ili od samoga sebe. Alkohol je vrlo zgodan napitak za brzi nadomjestak onog pravog pića za kojim svaka duša čezne. Alkohol, naime, daje samo kratki privid ljepote doživljaja, snage i samopouzdanja, ali potom baca svoje podanike u ružnu kaljužu nemoći, bijede i životnog tupila.
Možda je Vaše dijete slušalo Vas i Vašeg supružnika kako stalno pričate o poslu, novcu i uspjehu kao najvažnijim stvarima u životu, pa je (pod)svjesno prihvatilo takve postulate i želje kao mjerodavne i ključne za ispunjen i zadovoljan život. A to nipošto nije ključno za zdravo odrastanje.
I možda je Vaše dijete, i ne razmišljajući mnogo o tome, ostalo bez nade i smisla. Ostati bez nade i smisla prilično je nezgodna stvar. A to je, čini se, i prilično velik problem, zar ne?
Kad (mlad) čovjek nema svega toga onoliko koliko bi to on htio, onda se nađe u duševnom vakuumu pa poseže za prečicom kako bi dosegao zadovoljstvo kojem teži. Onda je čašica-dvije ili boca-dvije žešćeg pića ‘optimalan’ izlaz iz inhibiranog i najčešće ispraznog stanja.
No, valja reći i to da, pored rečenog, u svakom djetetu postoji i ‘prostor’ koji je neovisan o utjecaju roditelja, a koji se tiče samo njega/nje i njegovog/njenog stava i odluke u pogledu toga hoće li piti ili ne, odnosno hoće li se odlučiti za ovo ili za ono.
U svakom slučaju, stanje je alarmantno i ukoliko se ne zaustavimo i suočimo s istinom o našoj djeci, centrifuga pijanstva će neku od naše djece nepovratno uhvatiti i odnijeti u svoj mlin.
S druge strane, ako se pođemo napiti boljeg pića – pića koje je izravno povezano sa (životnim) smislom i smislom naše duše, teško da ćemo biti slobodni od ovisnosti bilo koje vrste. A to je već domena u kojoj Bog itekako ima što za reći…
Bolje je uhvatiti se danas ukoštac s tim problemom i tražiti istinsku pomoć, nego pustiti da ‘rijeka teče kako teče’. Jer rijeke raznih pijanstava već sutra mogu dovesti do pogibeljnog vodopada ne samo našu djecu, nego i nas same. Onda će opet biti krivi svi drugi. Onda će biti kasno za sve. U ono vrijeme kad šutnja, strah i ravnodušnost dođu po svoju naplatu.
Split, 6.siječnja 2013.