piše: Slavica Jurčić
Moj život je obilježila bolest s kojom se borim godinam.
Dijabetes je opaka bolest koja svaku osobu koja od nje boluje, obilježi. Kvaliteta života postaje lošija. Mladi ljudi pogotovo pate radi toga.
Moja dijagnoza je postavljena prije moje 40. godine. U početku nisam puno znala o toj bolesti a ni sada ne znam dovoljno.
Od kako se pojavila pandemija nisam bila na kontroli za dijabetes. Nakon potresa sam imala ponekad niske šećere, pogotovo po noći.
Svaki dan, 4-6 puta si bocnem prst i kap krvi stavim na trakicu koja je u aparatu za mjerenje šećera, tada na mojem prstu ostaje mali ožiljak, moram posebno paziti na ruke, često me boli mjesto na koje sam se ubola.
Sada postoje mala pomagala koja se pričvrste na tijelu, pomoću čitača se očita razina šećera u krvi. Time se zbjegava grozno bockanje u prste.
U razgovoru s bratićem od mojeg Ive, spomenula sam da mi mjerenje šećera u krvi predstavlja poteškoće.
Nikola V. mi kaže da mi on želi kupiti aparat, ali meni je neugodno. Ipak, uporan je i ja pristajem, prihvatila sam njegov poklon.
Jučer sam bila na kontroli kod dijabetologa, pričala sam o svemu, i moja dobra doktorica mi pruža podršku, daju mi na posudbu čitač, koji košta 100 €, senzore mi kupuje Nikola.
Jedan senzor traje 14 dana, šećer si mogu mjeriti bez potrebe da si bockam prste.
Nakon 14 dana ću imati kontrolu u dijabetološkoj ambulanti, u njoj su mi sestre Ivana i Romina pomogle postaviti senzor.
Kada ste bolesni trebate potporu liječnika i medicinskog osoblja, ja imam veliku potporu cijele dnevne bolnice Josip Benčević u Slavonskom Brodu.
Sve ove godine moja doktorica Nataša Moser i njene kolegice svaki put meni budu i liječnik i velika podrška.
Oni znaju da svatko ima svoje potrebe, poteškoće, životne priče, strpljivo saslušaju, daju savjet. Njihov rad i pažnja su za svaku pohvalu.
Sada treba čekati da se naviknem na senzor, da se moj način života poboljša, vjerujem da hoće. Ipak, ostaje mi pitanje zašto u Hrvatskoj svi pacijenti koji si 4-6 puta dnevno mjere šećer, toliko puta si daju inzulin, nemaju pravo na senzore. Naime, to pravo imaju samo pacijenti s dijabetesom tip 1, ja sam tip 2.
Imam sreće da postoji čovjek koji mi je olakšao život i dao mi mjesec dana lakšeg života s dijabetesom.
Kažu da se dobro dobrim vraća, njemu neka se vrati sve ovo dobro, više puta!
Dnevno si 4 puta dajem inzulin, između obroka ne smijem ništa pojesti, osim kada mi padne šećer. Uz to, pijem i tablete koje također reguliraju dijabetes. Po noći se često znojim, patim od nesanice, brzo se umaram. Ograničenja u normalnom načinu života su svakodnevna i velika.
Ipak, smatram da se s tim još mogu nositi, jer su mi dobri ljudi to omogućili.